субота, 11. јун 2011.

Otac


Čuo se pucanj. Jedan, ne preglasan, ali je ipak uzbunio pse koji počeše snažno da laju Zato je lelek koji prolomi svitanje bio glasniji, on naglo razbudi usnuli sokak. Istrčaše ljudi u pidžamama prvo pred kuću, okrećući se i kao najpre proveravajući po sopstvenom dvorištu da se uvere kako zapomaganje ne dolazi otuda, a onda i na ulicu, raščupani, podbuli, uznemireni, okretali su se levo-desno pokušavajući da otkriju odakle vapijući glas dolazi.

Načičkana udžericama u većinom zajedničkim dvorištima sa po nekoliko kućeraka, zbog mnoštva svojih stanovnika uglavnom je ta ulica vrvela i bila bučna.Ali nikad pre svitanja i nikad ovako probuđena, metkom, a svi su, čak i žene koje se malo razumeju u oružje, razumele da je to odjeknuo pucanj oružja. Lelek je postajao sve jači i tada iz pretposlednjeg dvorišta, jedinog koje je imalo samo dve porodice za stanare, izlete mlada žena, u beloj lanenoj spavaćici, na grudima razdrljenoj, sa kojih se cedila krv i mleko. Beše to Lejla, mlada lepa Romkinja koja se porodila pre nekoliko dana. Crna kosa sezala joj je do struka, sjajna, bujna, pokrivala je na svaki njen pokret obnažene nabrekle grudi u koje se snažno udarala. Videvši okupljene komšije kako joj pritrčavaju, samo se nemoćno spusti na kolena, raskrvavivši ih na parče nekog stakla, ali se ne obazre na to. Samo rukom pokaza prema dvorištu i zavapi:

„Ubio ga je, ubio, zlotvor! Kuku meni i mom čedu sad...

Žene se brzo skupiše oko nje, podigoše je, a muški se zaputiše prema kapiji, ali ustukoše shvativši da je taj neko unutra naoružan, nekoga je već ubio, pa može opet. Jedan mladić brzo sa mobilnog telefona pozva policiju.

„Koga, koga je ubio?! I ko je ubio koga? – drmusale su nesrećnu ženu okupljene komšinice, ali je ona samo stenjala, ječala, cvilela kao ranjena zver.

Uskoro stiže policija. Shvatiše u trenu najvažnije, da u kući imaju ubicu, jednu žrtvu i novorođenče kao mogućeg taoca. Jedino su to uspeli da saznaju od izbezumljene žene. Da dete nije ubio, ne dok je bila u kući, nego samo njaga. Ko je ubica, a ko ubijeni, između njenog muža i devera, nisu mogli da saznaju jer se najedared ona onesvesti.

Smišljajući kojim će rečima u megafon ubediti ubicu da se preda, namršteni policajci počeše da sklanjaju okupljeni narod dalje od kapije, kad se na vratima Lejline kuće pojavi Naser, njen muž. U jednoj ruci je držao pištolj, u drugoj novorođenče od tek nekoliko dana. Policajci se mašiše za oružje, hitro ga uzimajući na nišan, ali Naser odmah doviknu:

„Predajem se, drugovi, predajem se, ne pucajte... Evo, daću vam i pištolj i malog, pa me vodite u zatvor...Ubio sam, ubio sam gada...

Znali su da ne smeju da pucaju dok ima dete u rukama. Znali su i da nema pregovaranja s njim kako bi pištolj spustio odmah tu, pred kućom. Morali su da se pretvaraju kako mu veruju.

Komandir mu najmirnije što je mogao, reče:

„Dobro, Nasere, ne boj se, priđi...Priđi i daj nam oružje i dete. Niko više ne treba da strada...“

Vladao je muk. Naser je, korak po korak, prilazio otvorenoj kapiji iza koje su ga, u velikom luku na ulici iščekivali policajci, komšije, žena. On je, kao da gazi po uskom brvnu, koračao nogu pred nogu, a ruka u kojoj je držao pištolj bila je okrenuta prema bebi. Možda slučajno, možda je samo tom rukom u kojoj je bio pištolj, pridržavao dete. Izgledalo je međutim kao da malog drži na nišanu. Sam je Naser odlučio da stane na pet-šest metara od policajaca. Odvojio je ruku s pištoljem od tela i naglo ga bacio na zemlju. Beba zaplaka. Policajac koji je bio najbliži priđe mu, brzo mu otrže dete iz naručja, a dok je drugi prilazio da ga s leđa obuhvati rukama i potom ga veže, već je bilo kasno. Blesnu bes u Naserovim očima i pšitolj izvađen iza pasa. Kao da nije ni nišanio, kao da je znao da ona još kleči sklupčana na prašnjavom sokaku, Naser pogodi Lejlu u razgolićene grudi. Pa još jednom. Ona pade nauznak, a policajci ubicu oboriše na zemlju. Nije se opirao. Vezan, pre nego što su ga ugurali u policijski auto, samo je pljunuo u Lejlinom pravcu. Beba je zaplakala još glasnije. A sa istoka je svitalo.


**********************

„ Nasere, znaš li da ti preti kazna od dvadeset godina robije zbog dvostrukog ubistva. Zašto si to učinio i da li se kaješ? – pitala je sudija drhtavog optuženika.

„Ne, ne kajem se, druže sudija“

„Zašto si to učinio“

„Zbog reči, sudijo. Pogane reči su im bile. Od obadvoje...“

„Zbog kakvih reči?

„ Ovako je bilo, sudinice“, uzdahnu tamnoputi optuženik i nastavi. „ Došao taj moj zlotvor, a ne brat, malom na babine čim sam izveo Lejlu iz porodilišta. Doneo mu na poklon mnogo para, ćušnuo ih detetu pod jastuče, valja se tako. Al’ je to bilo mnogo para, kažem vam sudijo... A Lejli doneo na poklon spavaćicu, belu, lepu, ali skroz providnu... E, tu me trg’o. To ne ide... Ne ide od devera...Ali nazdravismo, popismo, kad on iznenada reče kako moj Salih liči na njega. Liči, kaže, na mene više nego na tebe, brate, a ti se ljuti ako hoćeš... Ućutao sam, mislio sam šta sam mislio a on je i dalje mazio bebu i govorio kako ima iste njegove oči, nos, usta... Moj zlotvor, taj moj brat, bio se oženio pre pet godina, ali je bio pustahija, lep, nije se skrašavao ni kod jedne žene ni kao momak, a ni kad se oženio bolešljivom i tihom Mejrom. Ona je stalno išla kod lekara, ali još nisu bili dobili dete... A on je izgleda voleo decu, druže sudija... Ali da meni kaže da moj sin liči na njega, samo na njega...Slutio sam ja, davno sam slutio. On pustahija, moja Lejla vatrena žena, nikad joj milovanja dosta i eto... Ali sam ćutao i gutao, i zbog spavaćice koju je doneo Lejli, i zbog njegovih reči, sve dok ona, preko deteta koje je dojila ne reče: „Pa i liči...“. Tad mi se smrklo, sudijo. I ubih ga. Eto. I ne žalim...“


**********************

Kad je ispratio i poslednju stranku, tužilac otvori vrata i propusti doktora koji je tražio da bude primljen.Slušao ga je, zbunjenog, kako govori:

„Znate, ne znam koliko će to, i da li će, uticati na presudu, mislim da neće, ali želim da vam kažem nešto što izvesno ne znate“

„Recite, doktore. Čini mi se da se tu radi o slučaju Nasera Hajdanovića. Šta ste želeli da kažete? Tu je sve jasno, dvostruki je ubica, priznao je i sam to, jedino je na odbrani da pokuša da dokaže da to nije ubistvo s predumišljajem nego na mah, i da ga u skladu s tim brani, ali odležaće bar dvadeset godina“ - odmahujući glavom reče tužilac, a onda upitno pogleda doktora Lazarevića, urologa gradske bolnice.

„Znate, Naserov brat koga je ovaj ubio, nije mogao da ima dece, bio je apsolutno sterilan... Ja to pouzdano znam...“

Tužilac se trže. Ćutao je dugo, gledao kroz prozor, a onda reče:

„ Izmeniće ta činjenica mnogo, dragi doktore. Umesto kazne od dvadeset, biće Naser kažnjen doživotno“

Doktor se iznenadi.

„ Ali on to nije mogao da zna, niko to osim mene nije znao...

„Da je to znao, ne bi ni počinio zločin. Ovako, dok je živ imaće teret greha na duši da je ubio dvoje nevinih ljudi. Na tu doživotnu kaznu sam mislio...

Otprativši doktora tužilac sa radnog stola uze uramljenu sliku, zagleda se u lik lepe devojke, u njene oči, usta, nos...U prelepo lice svoje ćerke koja je bila slika i prilika svoje majke. A onda se strese, pa se nasmeja sebi, pa se opet namršti, sve to u isti mah.

„Prokletstvo oca“, promrmlja dok je prolazio kraj zbunjene sekretarice žureći kući na ručak. „Ume da bude strašno prokletstvo oca“, ponovi još jednom.


Todora Škoro

(Ilustracija: TICIJAN - CIGANSKA MADONA)

_____________

2 коментара:

  1. Životna priča!Prokletstvo oca se svodi na pošenje žene....Svaka istina se dozna pre ili kasnije. Veći je otac onaj ko te napravi čovekom, nego onaj što je bacio seme....

    ОдговориИзбриши
  2. Strindbergov "Otac" mi je, kroz čitavo obrazovanje i život bilo jedno od najdražih i najsnažnijih dela. Sad se usudih da i ja nešto napišem o tom prokletstvu... Priče mogu da budu različito oblikovane, ali si apsolutno u pravu: suština tog prokletstva je u (ne)poštenju žene. Frivolnost te činjenice, međutim, nikako ne umanjuje psihološku dubinu potresa u muškarčevoj duši, i to je ono što me fascinira...Pozdrav tebi!

    ОдговориИзбриши