недеља, 19. јун 2011.

NEDELJNI RUČAK


Uvek kad bi, nedeljom, sa zvonika počelo da otkucava podne, stavljala bi na beli uštirkani stoljnjak dva porculanska tanjira, pre pola veka kupljena u Češkoj, čineći to nežno i pažljivo drhtavim smežuranim rukama. Popravila bi rubove damastnih salveta, primakla slanik na sredinu stola, brzo se prekrstila mrmljajući Očenaš, a onda lagano počela da iznosi jelo – supu skuvanu od parčeta govedine i mnogo povrća, celera pogotovo, koje bi posle, s renom, servirala kao glavno jelo. I salatu od cvekle, obavezno salatu od cvekle, ako je ne bi bilo on bi se naljutio… Odmorivši se malo posle obroka, pospremila bi sto, prešla u dnevnu sobu i tamo poslužila ledene penaste šnenokle, zavalivši se potom u naslonjaču ispred televizora. Ona druga, u kojoj je sedeo on, uvek je bila kraj prozora, pa bi i činiju sa slatkišem stavljala na tu nahtkasnu.

Držeći u krilu nerasklopljeni stari album za slike, brzo bi zapadala u dremež. Njemu to nikad nije smetalo. Njoj jeste, jer nije znala da li on, dok ona spava, gleda kroz prozor, misli o tome kako je život mogao da im bude bolji ili nežno gleda u nju, usnulu.

Probudilo bi je tek snažno sunce i cika dece sa ulice. Lagano bi otvarala album na poslednjoj stranici i onda dugo gledala u već požutelu, isečenu iz novina, čitulju sa koje joj se smešio njegov dragi lik.Tad bi ustala, prišla do nahtkasne kraj prozora, nežno bi oterala dve pčele sa činije u kojima su se šnenokle već istopile, odnosila ih nazad u kuhinju, i pomislila: “ Zbog ovih nedeljnih ručkova vredi živeti”

Todora Škoro

_____________________

среда, 15. јун 2011.

PESMO


jesi li me umorila

ili rodila

kad si na mojim krilima

u osvit drugima

potekla

a mene usnulu predala

osmesima


Todora Škoro

__________________

субота, 11. јун 2011.

Otac


Čuo se pucanj. Jedan, ne preglasan, ali je ipak uzbunio pse koji počeše snažno da laju Zato je lelek koji prolomi svitanje bio glasniji, on naglo razbudi usnuli sokak. Istrčaše ljudi u pidžamama prvo pred kuću, okrećući se i kao najpre proveravajući po sopstvenom dvorištu da se uvere kako zapomaganje ne dolazi otuda, a onda i na ulicu, raščupani, podbuli, uznemireni, okretali su se levo-desno pokušavajući da otkriju odakle vapijući glas dolazi.

Načičkana udžericama u većinom zajedničkim dvorištima sa po nekoliko kućeraka, zbog mnoštva svojih stanovnika uglavnom je ta ulica vrvela i bila bučna.Ali nikad pre svitanja i nikad ovako probuđena, metkom, a svi su, čak i žene koje se malo razumeju u oružje, razumele da je to odjeknuo pucanj oružja. Lelek je postajao sve jači i tada iz pretposlednjeg dvorišta, jedinog koje je imalo samo dve porodice za stanare, izlete mlada žena, u beloj lanenoj spavaćici, na grudima razdrljenoj, sa kojih se cedila krv i mleko. Beše to Lejla, mlada lepa Romkinja koja se porodila pre nekoliko dana. Crna kosa sezala joj je do struka, sjajna, bujna, pokrivala je na svaki njen pokret obnažene nabrekle grudi u koje se snažno udarala. Videvši okupljene komšije kako joj pritrčavaju, samo se nemoćno spusti na kolena, raskrvavivši ih na parče nekog stakla, ali se ne obazre na to. Samo rukom pokaza prema dvorištu i zavapi:

„Ubio ga je, ubio, zlotvor! Kuku meni i mom čedu sad...

Žene se brzo skupiše oko nje, podigoše je, a muški se zaputiše prema kapiji, ali ustukoše shvativši da je taj neko unutra naoružan, nekoga je već ubio, pa može opet. Jedan mladić brzo sa mobilnog telefona pozva policiju.

„Koga, koga je ubio?! I ko je ubio koga? – drmusale su nesrećnu ženu okupljene komšinice, ali je ona samo stenjala, ječala, cvilela kao ranjena zver.

Uskoro stiže policija. Shvatiše u trenu najvažnije, da u kući imaju ubicu, jednu žrtvu i novorođenče kao mogućeg taoca. Jedino su to uspeli da saznaju od izbezumljene žene. Da dete nije ubio, ne dok je bila u kući, nego samo njaga. Ko je ubica, a ko ubijeni, između njenog muža i devera, nisu mogli da saznaju jer se najedared ona onesvesti.

Smišljajući kojim će rečima u megafon ubediti ubicu da se preda, namršteni policajci počeše da sklanjaju okupljeni narod dalje od kapije, kad se na vratima Lejline kuće pojavi Naser, njen muž. U jednoj ruci je držao pištolj, u drugoj novorođenče od tek nekoliko dana. Policajci se mašiše za oružje, hitro ga uzimajući na nišan, ali Naser odmah doviknu:

„Predajem se, drugovi, predajem se, ne pucajte... Evo, daću vam i pištolj i malog, pa me vodite u zatvor...Ubio sam, ubio sam gada...

Znali su da ne smeju da pucaju dok ima dete u rukama. Znali su i da nema pregovaranja s njim kako bi pištolj spustio odmah tu, pred kućom. Morali su da se pretvaraju kako mu veruju.

Komandir mu najmirnije što je mogao, reče:

„Dobro, Nasere, ne boj se, priđi...Priđi i daj nam oružje i dete. Niko više ne treba da strada...“

Vladao je muk. Naser je, korak po korak, prilazio otvorenoj kapiji iza koje su ga, u velikom luku na ulici iščekivali policajci, komšije, žena. On je, kao da gazi po uskom brvnu, koračao nogu pred nogu, a ruka u kojoj je držao pištolj bila je okrenuta prema bebi. Možda slučajno, možda je samo tom rukom u kojoj je bio pištolj, pridržavao dete. Izgledalo je međutim kao da malog drži na nišanu. Sam je Naser odlučio da stane na pet-šest metara od policajaca. Odvojio je ruku s pištoljem od tela i naglo ga bacio na zemlju. Beba zaplaka. Policajac koji je bio najbliži priđe mu, brzo mu otrže dete iz naručja, a dok je drugi prilazio da ga s leđa obuhvati rukama i potom ga veže, već je bilo kasno. Blesnu bes u Naserovim očima i pšitolj izvađen iza pasa. Kao da nije ni nišanio, kao da je znao da ona još kleči sklupčana na prašnjavom sokaku, Naser pogodi Lejlu u razgolićene grudi. Pa još jednom. Ona pade nauznak, a policajci ubicu oboriše na zemlju. Nije se opirao. Vezan, pre nego što su ga ugurali u policijski auto, samo je pljunuo u Lejlinom pravcu. Beba je zaplakala još glasnije. A sa istoka je svitalo.


**********************

„ Nasere, znaš li da ti preti kazna od dvadeset godina robije zbog dvostrukog ubistva. Zašto si to učinio i da li se kaješ? – pitala je sudija drhtavog optuženika.

„Ne, ne kajem se, druže sudija“

„Zašto si to učinio“

„Zbog reči, sudijo. Pogane reči su im bile. Od obadvoje...“

„Zbog kakvih reči?

„ Ovako je bilo, sudinice“, uzdahnu tamnoputi optuženik i nastavi. „ Došao taj moj zlotvor, a ne brat, malom na babine čim sam izveo Lejlu iz porodilišta. Doneo mu na poklon mnogo para, ćušnuo ih detetu pod jastuče, valja se tako. Al’ je to bilo mnogo para, kažem vam sudijo... A Lejli doneo na poklon spavaćicu, belu, lepu, ali skroz providnu... E, tu me trg’o. To ne ide... Ne ide od devera...Ali nazdravismo, popismo, kad on iznenada reče kako moj Salih liči na njega. Liči, kaže, na mene više nego na tebe, brate, a ti se ljuti ako hoćeš... Ućutao sam, mislio sam šta sam mislio a on je i dalje mazio bebu i govorio kako ima iste njegove oči, nos, usta... Moj zlotvor, taj moj brat, bio se oženio pre pet godina, ali je bio pustahija, lep, nije se skrašavao ni kod jedne žene ni kao momak, a ni kad se oženio bolešljivom i tihom Mejrom. Ona je stalno išla kod lekara, ali još nisu bili dobili dete... A on je izgleda voleo decu, druže sudija... Ali da meni kaže da moj sin liči na njega, samo na njega...Slutio sam ja, davno sam slutio. On pustahija, moja Lejla vatrena žena, nikad joj milovanja dosta i eto... Ali sam ćutao i gutao, i zbog spavaćice koju je doneo Lejli, i zbog njegovih reči, sve dok ona, preko deteta koje je dojila ne reče: „Pa i liči...“. Tad mi se smrklo, sudijo. I ubih ga. Eto. I ne žalim...“


**********************

Kad je ispratio i poslednju stranku, tužilac otvori vrata i propusti doktora koji je tražio da bude primljen.Slušao ga je, zbunjenog, kako govori:

„Znate, ne znam koliko će to, i da li će, uticati na presudu, mislim da neće, ali želim da vam kažem nešto što izvesno ne znate“

„Recite, doktore. Čini mi se da se tu radi o slučaju Nasera Hajdanovića. Šta ste želeli da kažete? Tu je sve jasno, dvostruki je ubica, priznao je i sam to, jedino je na odbrani da pokuša da dokaže da to nije ubistvo s predumišljajem nego na mah, i da ga u skladu s tim brani, ali odležaće bar dvadeset godina“ - odmahujući glavom reče tužilac, a onda upitno pogleda doktora Lazarevića, urologa gradske bolnice.

„Znate, Naserov brat koga je ovaj ubio, nije mogao da ima dece, bio je apsolutno sterilan... Ja to pouzdano znam...“

Tužilac se trže. Ćutao je dugo, gledao kroz prozor, a onda reče:

„ Izmeniće ta činjenica mnogo, dragi doktore. Umesto kazne od dvadeset, biće Naser kažnjen doživotno“

Doktor se iznenadi.

„ Ali on to nije mogao da zna, niko to osim mene nije znao...

„Da je to znao, ne bi ni počinio zločin. Ovako, dok je živ imaće teret greha na duši da je ubio dvoje nevinih ljudi. Na tu doživotnu kaznu sam mislio...

Otprativši doktora tužilac sa radnog stola uze uramljenu sliku, zagleda se u lik lepe devojke, u njene oči, usta, nos...U prelepo lice svoje ćerke koja je bila slika i prilika svoje majke. A onda se strese, pa se nasmeja sebi, pa se opet namršti, sve to u isti mah.

„Prokletstvo oca“, promrmlja dok je prolazio kraj zbunjene sekretarice žureći kući na ručak. „Ume da bude strašno prokletstvo oca“, ponovi još jednom.


Todora Škoro

(Ilustracija: TICIJAN - CIGANSKA MADONA)

_____________

четвртак, 9. јун 2011.

AUTOBUS KOJI JE ZAKASNIO

Uvek je činio isto. Mnogo pre svitanja obreo bi se na još pustoj autobuskoj stanici, prljavoj, obavijenoj onim specifičnim smradom iscurelog motornog ulja i izduvnim gasovima tek pokojeg klimavog autobusa koji bi zvrndao bučnim motorom bar pola sata pre nego što bi brkati vozač izišao iz buregdžinice brišući mast sa brade rukavom, sedao za volan i kretao nekuda. Uvek utorkom, pre svitanja, prilazio bi tiho šalteru, u sivom, pohabanom odelu od listera koje je znalo za mnogo bolje dane, skidao šešir polako, skoro pobožno, naginjao se nad pult, iako beše niži od njega i uvek istim tonom, svečanim, pitao:

„Gospođice, kad stiže autobus iz Frankfurta? Nadam se po redu vožnje?“

Iza stakla, prljavog, izlepljenog kojekakvim nalepnicama i nakićenog izgubljenim ličnim kartama, nervozni glas prsate plavuše odgovarao bi mu:

„Da, da, stiže na vreme...“

Tog sedog starčića koji je više lebdeo nego hodao staničnim peronom, već posle nekoliko njegovih dolazaka zapamtili su svi. I vozači koji bi pristizali na posao, i čistačice koje su praznile kante za smeće, i redovni putnici koji su morali da još pre zore nekuda krenu. Neupadljivog, ne bi ga izvesno ni primetili da nije uvek, svakog utorka u zoru, mnogo pre nego što će autobus iz Frankfurta za koji se raspitivao da stigne, nepomično stajao uz najudaljeniji peron, onaj na koji su stajali samo autobusi koji pristižu izdaleka i u levoj ruci – desna je bila nekako nepomično visila niz telo – držao fantastično lep buket crvenih ruža, veliki, bogato ukrašen celofanom i krep-papirom. Zapravo, svi bi najpre i primetili taj buket, svež, preveliki i prebogat, i u poređenju sa tmurnom prljavom palanačkom stanicom, i sa njegovim vlasnikom koji ga je dostojanstveno držao, sve vreme uspravno, čitavih dva sata, dok autobus ne bi naišao. Prvo bi svi, u tom sivilu opazili crvene ruže, a potom i njega. Uvek kraj poslednjeg perona, strpljivog, mirnog, sa tek blago podignutom bradom koja je tako iskazivala nešto nalik na ponos.

Nizali su se dani, utorak za utorkom je zamicao, a mali sedi gospodin i veličanstveni buket ruža bi pre svitanja već bili na svom mestu, kraj perona. A kad bi, najzad, nešto posle osam pristigao veliki luksuzni autobus i počeo da iz svoje utrobe ispušta izgužvane i raščupane prilike koje bi se preglasno dovikivale i cmoktale u obraze one koji su ih čekali, potom do u beskraj vadeći iz prtljažnika nabrekle kofere i torbe raznih boja i veličina, crveni buket i njegov vlasnik bi nestajali. Brzo i naglo. Tek negde oko podne, kad bi čistačica iz druge smene počela da prazni stanične kante za đubre, u jednoj od njih bi nalazila već sveo buket crvenih ruža.

„Opet čekate nekoga? Koga? I hoće li ovog puta stvarno doći“, upitao je jednog utorka, jer su ga na to nagovorile radoznale šalterske službenice iza musavih stakala, vozač jutarnjeg lokalnog autobusa tihog posetioca stanice. I pogledao ga sažaljivo.

„Ćerku. Ćerku čekam. I doći će, sigurno će doći. Samo da autobus ne zakasni...“- odgovorio je, više sebi nego vozaču koji je već sedao za volan i palio autobus koji bi zaglušujuće zabrujao.

Svi su se već bili navikli na njega. Nisu ga više ništa pitali, samo bi ga sažaljivo gledali naslonjenog na stub perona. I pomalo žalili tek za cvećem koje će, bačeno, uvenuti završivši u nekoj od klanti za đubre. Već je pristizala i jesen, svitanja su postajala maglovita, hladna i sve sivlja, ali je buket ruža uvek ostajao jarko crven i svež. I kad već nigde po baštama, a ni u cvećarama takve ruže nisu mogle da se nađu.

„Autobus iz Frankfurta kasni dva sata“, zazvučalo je sa staničnog zvučnika tog utorka kao slutnja da taj utorak neće da bude kao ubičajeni utorci u životu male palanačke stanice. Starčić se trže, zadrhta mu ona zdrava ruka u kojoj je bilo cveće i par latica se otkinu i pade na zemlju. Kao po komandi, i šalterska službenica, i vozač jutarnjeg autobusa, i čistačica koja je zamahivala metlom po peronu, okretoše se i pogledaše u sedog tihog gospodina. On, pognut, priđe lagano klupi i spusti se na nju. Prvi put za sve to vreme, a meseci su bili u pitanju, videše ga da je seo.

Zavrvila je potom stanica svojim uobičajenim životom, zaboravljajući na starčića koji je sedeo na klupi. Još jednom je tokom jutra šalterska službenica objavila u mikrofon da će „autobus iz Frankfurta kasniti još sat vremena zbog kvara“. Oni koji su čekali okasneli autobus odlazili bi nekud u varoš i vraćali se u rečeno vreme, jedino je mali sedi gospodin ostajao da sedi na klupi. Naslonjen na njen naslon žmurao je, sa rukom preko crvenog buketa, kao ovlaš pazeći da ga neko ne ukrade.

„ Autobus iz Frankfurta prispeo je na stanicu sa zakašnjenjem od tri sata i pedeset minuta“ oglasio se ponovo glas sa zvučnika. Užurbanost, radosna cika i vriska, ljubljenje tri puta, glasno, i tegljenje bezbrojnih torbi iz prtljažnika trajalo je čitav sat pre nego što je peron ostao pust. Tek tada, videše ga kako i dalje sedi, zatvorenih očiju, sa rukom na buketu koji je već lagano venuo.

„ Da li ste možda videli jednog gospodina, to mi je otac, trebalo je da me čeka?“ – pitala je na šalteru vukući preteški kofer. Službenica se trgla, pogledala prema klupi na peronu i samo pokazala ženi glavom. Ona , ostavivši kofer, krete prema starcu tromo, hramljući na levu nogu. Prišla je, dotakla ga po ramenu, pa još jednom. Onda se sagnula da ga poljubi u smežurani obraz. Tad prodorno vrisnu.

Kola hitne pomoći su stigla brzo. I prekasno. Starčić je bio mrtav. Dok su ga smeštali u ambulantna kola videše da u šaci koju jedva otvoriše, drži neki papir. Dadoše ga ćerci. Ona ga razvi, poče da čita, da u neverici odmahuje glavom i da rida nekako bezglasno, samo su joj se ramena tresla.

Načas je stanica zamrla. Nije se čulo brujanje nijednog autobusa, čistačica je odložila svoje metle, a i službenica sa šaltera ga beše napustila i zajedno sa vozačima stajala kraj uplakane žene čijeg oca su već bili uneli u vozilo i koju su čekali da i ona uđe. Svi su gledali u drhtave ženine ruke i u papir na koji su kapale suze. Onda ga žena nežno preklopi, ćušnu u grudi i uđe lagano u bolnićki kombi. Pre nego što bolničar za njom zatvori vrata, ona podiže glavu nekud prema vozačima, ćistačici i okupljenim radoznalcima i prošaputa:

„Testament... Sve mi je ostavio... Poslednja želja mu je bila da me vidi, da se pomirimo...

Beli kombi krete zavijajući sirenom, a na klupi kraj poslednjeg perona lagano su venule crvene ruže.



Todora Škoro

________________

уторак, 7. јун 2011.

Život


Život


Tek ono

što stane između dva

začuđena pogleda


Borba kuraži

i strahova

u zaveri

početka i kraja


I želja tek

da se utisne trag

između dva

treptaja



Todora Škoro
______________________

субота, 4. јун 2011.

Smrt u ravnici


Smrt u ravnici


Kad zaječe

poslednji poj

sa zvonika

u veče obično

dok šor miruje

trgnuće tek

namernika

posustalog

A on

prekrstiće se

obrisaće znoj

sa prašnjavog čela

i korak pružiti

ostavljajući prah

pod tabanima

i jeku zvona

što dušu jednu

preseljenu

oplakuje


Todora Škoro

_______________