уторак, 29. септембар 2009.

KUMRIJINA PESMA



Naše ruke
Prepletene
Zarobljene
Kumrije dve
Pevahu
Godinama
Sad tvoje
Nije
Osta moja
Ispruženog dlana
Do neba
Kao duga
Kao kumrija
Zanemela
Što ne peva
Nikad sama

понедељак, 28. септембар 2009.

OČAJNICA



Bolom i umorom
Hranjeno
Neželjeno
Suzama neisplakanim
Pojeno
Ubijeno
Grčem očajnice
Ponižene patnice
Večite sviju ljubavnice
Što želela je bajke
A susrela je beda
Nehaj sveta
Nad sudbom njenom
Zlehude majke
Nerođenog čeda

OBMANA



Bežim od onih što bezočno lažu
Prosvetlila me svevideća noć
Posle koje mračan dan osvanu
Psujem sve koji kažu
Da jesen je zlatna a bakarna je
I one za koje je ljubav večna
A sretnu tolika lica očajna nesrećna
Samo u jednom danu

Izazivam sve one nemušte
Što bol i patnju kriju pod ključem
Po svetu hodeć pod maskom vedrine i sjaja
Da kažu da li se to stide ili se boje
Surove istine sušte
Da život je većma pun očaja
I da je čovek manje mažen
A više mučen

I sebe slabašnog zazivam
Da iziđe iz besplodnog sna
Što ga u ambis propasti vuče
Na tamno svetlo sunca
I njegovu jezovitu vrelinu
Kažem mu ono što znam
Stvari mu pravim imenom nazivam
Sklapam oči i miran napuštam
Ovu iluzornu dolinu
Tako lažno divnu do juče

субота, 26. септембар 2009.

MUŠKA PRIČA



Debelom barmenu, svi su ga zvali Džek, promaklo je jedino što nije smelo, da je pridošli gost već dobro podnapijen.Tako biva sa iskustvom koje se opusti. Zato je debeli Džek uočio revolver za pasom tog rmpalije koji je zauzeo najudaljeniji sto, odakle se videla cela kafana i, što je važnije, odakle se pružao pogled na ulazna vrata.
Gegajući se prema šanku da mu natoči dupli viski, Džek se pitao kad će već jednom ova zemlja da se dovede u red i da prestane svako da nosi oružje za pasom. A da rmpalija nije nikakav policajac u civilu, smeo je Džek da se kladi u šta-god, iskusan je on barmen bio, psiholog takoreći. Jedino, nije primetio pijani strančev pogled. Bio je oboren kad mu je u velikoj čaši doneo naručeni "Džek Danijels".
- Šta se ovde slavi? - pokazao je pridošlica prema svečano postavljenim stolovima.
- Momačka žurka. Znate ono, tip se sutra ženi, pa momci slave. Obično, to bude ustvari tugovanka zbog kraja veselog momkovanja, ali ovo je zbilja, zbilja drukčije...- reče barmen, dunuvši u čašu koju je glancao.
- Je l'? A kako drukčije?
- Ovi se vole, tako.
- Baš se vole?
- Baš.
- To je danas retko.
- Jeste, retko je.
Ućutaše. Rmpalija u dva gutljaja ispi viski i samo lupi praznom čašom o sto. Džek požuri da mu odnese drugi. Opet dupli.
U kafanu uđoše desetak momaka, pristojno obučenih, veselih, ali ne i bučnih, reklo bi se desetak sasvim finih momaka. Zauzeše mesta za postavljenim stolom. Džek krete da ih poslužuje. Znao je odranije ko šta pije,izgleda, tek i bez dozivanja pića su stizala za slavljenički sto.
Kafana je bila malena, te je tako stranac u uglu čuo svaku izgovorenu reč veselog društva.
-E, pa, momče, posle deset godina ljubavi i vernosti, najzad pred matičara. Tako treba!- podignu čašu jedan.
"Kao i naših deset godina", pomisli rmpalija i namršti se.
- Budi iskren, priznaj, ko je koga zaprosio - dobaci drugi.
- Nećete verovati, ona mene! I ja odmah pristao! - nasmejan odvrati ženik. Svi se nasmejaše.
"Baš čudno", pomisli gost u uglu. "I Ana je mene zaprosila. Ali, ja nisam pristao. Ja sam..."
-Dobro si uradio. Jer da si je odbio, ščepao bi je drugi - zavrte glavom najmlađi.
"Da ščepao bi je, kao taj gad moju Anu odmah. Poletela je odmah njemu u naručje, a nije mi ni rekla. Kako sam mogao da znam koliko joj je do prokletog venčanja stalo. A bilo joj je stalo, više do venčanja, nego do mene, čim je mogla iz mog naručja pravo u njegovo. Proklete žene!" - iskapi ponovo čašu i vide Džeka kako se već približava sa novom.
- Momak je malo naivan, je l' da? - upita ga tiho, pokazujući na ženika.
- Nije naivan. Već sam vam rekao da se vole. Ovi se stvarno vole - ubeđivao ga je Džek. Nije uočio da ga nije ubedio, nego samo razljutio. Druga Džekova greška. Prva je bila ona da nije video da je gost podnapit. Zato je video revolver za njegovim pasom.
"Još je mlad pa veruje u ljubav, zato. I, šta je ljubav? On nju voli, to može da tvrdi. I ja sam Anu voleo. A zna li on pouzdano da ona njega voli? Ne zna. Ne zna i neće saznati jer se, glupan, još nije sreo sa poganom ženskom ucenom. Ucenu brak je progutao, ali će te, mladi moj prijatelju, ucena sačekati nekad u životu, na nekom drugom mestu... Ne, ne, moram ovo da okončam", mislio je dok mu se obod čaše razlivao u dvostrukost, kao i njegove misli, misli o ljubavi, koje najednom zameniše neke o nepoverenju, prevari, povređenosti, mržnji. Glava mu je postajala teška, pa se
podbočio, posmatrajući veselo društvo koje zapeva neku ljubavnu pesmu.
Pištolj poče da ga žulja ispod pasa i on ga izvadi i ćušnu na drugu stolicu, povukavši kraj stoljnjaka preko njega.
"Bože, još miriše na barut?!" - začudio se.
Mislio je o Ani. O tome koliko je bila lepa, pohotna i mazna istovremeno, nikad je se nije zasitio za svih deset godina. A ona njemu tako?! Zbog prokletog venčanja koje ne zna ni zašto je odbio, ona sve njihove godine, ceo njihov život gurnu niz liticu i ode drugom. Klipanu koji je ne voli, koji nije mogao da je voli kao ja. Zato sam morao, morao sam to. Žao mi samo što više nije lepa. Kako mi nije palo na pamet da pazim da ostane lepa..."
Za svečarskim stolom, sad je ženik imao reč.
- Dakle, momci, želim vam svima preostalima da uskoro krenete mojim stopama, da se skrasite, smirite, uplovite u mirnu luku i srećni, u braku, živite sa svojom voljenom, kao što ću od sutra ja. Da se rađaju deca, da se grade kuće i okućnice, da bude onako kako i treba. Da niko od vas uskoro ne ostane sam. Jer sam čovek je pola čoveka, sam čovek nije čovek nego panj, sam čovek je prokletstvo...
-Bravo, bravo - odgovori društvo.
"Da, pola čoveka, ili ni pola. Kad si sam, tad si prokletnik. Otkud to ovaj mali zna?
Jesam li ja to prokletnik? On to mene vređa, balavac jedan. Moram da ga kaznim. I da ga spasim, naivnog. Cev je ionako još vruća", zalelujala mu se kafana pa mu se odjednom činilo da je društvo duplo veće. Lagano je kretao da se podigne sa stolice. Džeku ne promače to, ali je mislio da stranac hoće do toaleta. I opet mu je promaklo da je rmpalija već dobrano pijan.
I veselo društvance je već bilo podnapito. Podvriskivali su , kikotali se, zadirkivali ženika i posle svake rečenice se kucali čašama i ispijali.
- A ako bi me moja Eva ikad prevarila - zakotrlja mladoženja - ja bih je ubio, verujte! Ubio bih je istinski, u glavu bih joj pucao! Pa bih onda sebe. Šta bih ja sam, bez nje. Pola čoveka, prokletstvo bih bio...To bih ja...Ubio. Nju, pa sebe.
Rmpalija se već klatio kraj slavljeničkog stola. Džek primeti, ali kasno, koliko je pijan. I vide, takođe kasno, revolver u njegovoj ruci.
Za stolom zamuknuše. Sve oči pratile su kretanje drhtave ruke koja se podizala beskrajno polako dok se ne podiže do visine njihovih glava, pištolja malo naherenog, ali ga rmpalijska ruka brzo upravi na mladoženju.
- Ovako momče, kažeš, ovako bi je ubio. Pravim oružjem, u glavu...Pa sebe, veliš...
Ako te ikad prevari. Reći ću ti: ubij se odmah, balavče, izneveriće te sigurno! Uvek kučke iznevere, pa onda moraš, moraš...Da je ubiješ. - zaćuta.
- Pa onda sebe, je l' da? Da ne ostaneš prokleto pola čoveka bez nje!
Tad zaplaka. Spusti ispruženu ruku, zgrči se. Svi odahnuše. I Džek koji je , tamo za šankom, proklinjao svoju nesmotrenost.
Ali pucanj ipak odjeknu. Rmpalija se sruči između dva mladića. Dok su ga pridržavali, iz grudi je liptala krv, ali je uspeo da kaže:
- Nisam mogao bez Ane da živim...
Pred kafanom se začu policijska sirena. Uđoše dvojica policajaca.
- Tražimo ubicu jedne mlade žene. Rečeno nam je da bi mogao biti ovde - reče jedan.
- Tu je - glavom pokaza Džek. - Samo, sad je i samoubica.
Kafana "Kod Džeka" više ne postoji. Nije Džek sebi mogao da oprosti što nije video koliko je gost pijan, i opasan. A jedan pristojan barmen to sebi nikako ne može da dozvoli. Sad gaji povrće i prodaje ga na tržnici svako jutro.

GUBITNICI



Poraženi kockar sreće
Sedi na uglu
Sam
Izvrgnut ruglu
Pogled ne diže od stida
Ni kad novčić padne
U pohabani šešir
Zna on iz svog svevida
Da ništa večno nije
Kraj sebe mesto pravi
Budućem gubitniku
Što njemu danas milostinju daje
I pogled krije

петак, 25. септембар 2009.

IDILA



Molitva u zoru
Kora hleba
Na usnula čeda
Pogled blag
I sisak drag
Dve zavereničke ruke
Je sve što treba
Dok njiva čeka
Na njihov znoj
I paorske muke
Tek za koru hleba
I neke neme reči
O molitvi uslišenoj
I darivanoj sreći

среда, 23. септембар 2009.

SUNOVRAT



Ne mogu više da glumim
Napustila su me sva moja lica
Maske se istopile
Pohabao se kostim princeze
Dragulji popadali iz krune
Ostale tek iznošene rite
I jedno lice očajnice
Što maska nije
Guta me grotlo arene pune
Rulja na nogama očekuje kraj
Sunovrat jedne sudbine
Čelom udaram u zemlju
I poslednje što vidim
Dragulja je odsjaj iz prašine

DVE



Odbila je da joj pomogne dok je vukle dve, videlo se, preteške torbe uz stepenice, do četvrtog sprata, u stan preko puta njegovog u koji se useljavala.
- Hvala, nije mi teško - rekla je i brzo skrenula pogled.
Za njom skakutao je maleni žuti pas. On se zaustavi pred muškarčevim nogama, pogleda ga odozdo, radoznalo, prijateljski. Zamahnu repom. Čovek ga pomilova.
- Nadam se da vam neće smetati, tiha je, skoro nikad ne laje - reče devojka.
- Ja volim pse, ne brinite - odgovori on.
Gledao ih je, svakog prepodneva sa terase kako se dugo igraju u parku, taj neumorni razmahani rep koji je jurcao za bačenom loptom, uvek i uvek je vraćajući devojci i željno iščekujući novu igru.
Devojka se zvala Lara, saznao je to tek dve nedelje potom, kad je, uzdrhtala, izvinjavajući se privirila kroz njegova odškrinuta vrata kroz koja je mala kuja bila šmugnula unutra i smestila se odmah u njegovo krilo. Pozvao je da uđe, ona htede da odbije, ali se malenoj kuju izgleda ostajalo tu, nije htela iz muškarčevog krila, pa je i Lara ipak ušla i sela na ivicu fotelje.
Bila je uplašena, ili samo nepoverljiva, mislio je dok je zakuvavao kafu. Sitna, obučena u izbledele farmerke i istegljeni duks ipak nije mogla da sakrije lepotu tela, a kao da je to htela. Kratko ošišane kose, srcastog lica i velikih tamnih očiju koje je uglavnom skrivala gledajući negde u stranu, bila je vrlo lepa, to njegovom slikarskom oku nije moglo da promakne. Kao i njen nehaj s kojim se odnosila prema toj svojoj lepoti.
Nije slikar spadao u radoznale komšije ali je primetio da Laru niko ne posećuje. I uočio je da su njene predvečernje šetnje sa kujicom nekako kraće, tek bi joj nekoliko puta bacila loptu, gledala na sat i žurno se vraćala uz stepenice.
- Radim uveče uvek - rekla mu je jednom. - Pomažem nekim nesrećnim ljudima...
Kad joj je ponudio da, umesto nje, on uveče psa izvodi u duže šetnje,da ona ne bi žurila, prihvatila je, snebivajući se
Ponudu da mu bude model kategorično je odbila, a na njegov komentar da on može da njen portret napravi i po sećanju, samo je odmahnula.
- Kako hoćete - reče. - Ali imate toliko ovih lepih doteranih devojaka koje možete da slikate. Ja vam čak ne bih ni bila lepa slika...
Nije bila ubedljiva, znala je da njega ne može da prevari.
- Vi ste toliko lepi da vam nikakva šminka ne treba, to sigurno znate kad se nikad ne šminkate - začikivao je.
- Ne - uzdahnula je. - Ne šminkam se jer to onda ne bih bila ja. Bila bi to neka druga...
Malenu kuju slikar je osvojio, puštajući je da skakuće svuda po kući, vodeći je u duge šetnje, ne samo parkom nego i gradom, posle čega bi se, oboje umorni, vraćali u njegov stan odakle bi je, tek kasno uveče odvodio u Larin. Naučio je bio sve o psu, o gazdarici skoro ništa i to ga je intrigiralo, ali nije želeo da insistira, kako se ona opet ne bi uplašila i otuđila i oduzela mu pravo na prijateljstvo sa malim žutim stvorom.
Kad ga je jednog dana zamolila da pas prespava kod njega jer ona mora da otputuje do bolesne majke, prihvatio je s radošću. Znajući da se ona to veče neće vratiti, slikar je pošao u dužu šetnju sa Larinim psom. Zapravo, kako davno nije bio u centru grada, pomislio je da je to idealna prilika. Psić je bio poslušan, pa su neumorno hodali ulicama, uživali oboje zamičući kraj osvetljenih izloga i blještavih reklama.
Odjednom, pas zastade. Ukopa se najpre na mestu, gledajući preko ulice, nakrivi glavu, a onda mu se naglo istrže sa povoca i pojuri nekud preko. Na dozivanja i njegovu viku ne odreagova. Jureći između parkiranih automobila, dotrča do ulaza u maleni hotel i poče, lajući i mašući repom da skače oko lepe crvenokose žene, obučene u večernju haljinu. Žena zastade. Podiže načas ruke, zbunjena, a onda poče da se osvrće okolo.Muškarac koji ju je čekao u luksuznim kolima već je postajao nervozan. Slikar se trčuči približavao, pas je skakutao oko lepotice, cvileći. a ona krete rukom prema njemu, sagnu se načas,pa se trže naglo, uspravi se, uhvati za glavu, prođe prstima kroz dugu, crvenu kosu, ali se prsti zapletoše, vlasište se iskrivi celo napola, a ispod izviri kratka crna kosa.Žena čučnu, baci malenu tašnicu na pločnik, drugom rukom smače periku, zaplaka. Kad je prišao, slikar ugleda lice lepo, prekriveno teškom šminkom koja se razlivala od suza koje je maleni pas lizao, srećan. Ona podiže glavu. Reče:
- Sad znate zašto se ne šminkam. Ne bih to bila ja. Nisam to ja. Nisam ovo ja. Oprostite...
Muškarac u kolima dade gas i automobila nestade.
Na pločniku ležala je bačena vlasulja i malena damska tašna iz koje beše ispao svežanj novca. Pas je i dalje veselo skakao. Slikar se saže, pomože mladoj ženi da ustasne. Reče:
- Idemo kući, Lara.

уторак, 22. септембар 2009.

NIJE MI BEZ TEBE



Ne nije meni bez tebe
Da me nisi svu zaposeo
Čulima svojim
Da njima budem varljiva
Željna i snena
Lako bih ja
Ali se bojim

Ne nije mi bez tebe
I ja bih put neba
A ono se ne otvara ćuti
Pa prokleta trajem
Tumaram otimam dajem
Kome to treba

A nije mi bez tebe znam
Tek prazna školjka zvečim
Bez bisera
Molitvu bezglasno zborim
I gromovito ječim
Čovek je vazda sam

недеља, 20. септембар 2009.

ZABLUDA



Kažu
Tuga s vremenom prođe
Ili umine utrne
Lažu
Moja hranjena samoćom
Pojena bolom
Raste i buja
U okove očaja baca
Pa bih da kriknem
Viknem
A snage nemam
Tek lelujam
Među smehom i nerazumom
Onih što još udvoje
Hode drumom

MALI PROSJAK



Novembar Magla gusta
Kamenička ulica klizi
Vlaga oslobađa vonj
I studen grči tamnoputa lica
Stisnutih usta
Da ni zlatan zub ne bljesne
A ima ih onoliko
Tek on, mrk, malen za mnom ide
I viče
"Daj neku paru, čiko!"
U džep je tutne i zbriše
Do grube Ciganke na uglu
Dobije šamar, možda i zaplače
Ne znam, ne vidim od kiše
I opet džepova praznih
Krene po starom
Cvileći za lepom gospođom žurnom
I za još nekom parom.

субота, 19. септембар 2009.

MAGIJA



Čuj, ne oholi se
Moć koju imaš ja sam ti dala
Da bih sijala, čeznula, volela,
Bila zla
Da bih te krala
Gubila,
Ljubila,
Trovala njene sne
Zato,
Ne oholi se
Budi velik dok ti dajem
Dok ne pucnem prstima
I magija prođe
A ti, pomoli se
Ako želiš da traje
Budi grub, njen, snen
Svakakav budi
Samo te molim
Ne oholi se

петак, 18. септембар 2009.

TUGA TREŠNJINOG CVETA



Ne seća se da li ju je više bolela trešnja puna behara ili ulegnuti, limom zakrpljeni krov njihovog doma ispred koga su, sedeći na klimavim stolicama, ispijali kafu bez snage da se pogledaju u oči.
Ona je dlanom lagano prelazila po mušemi, kariranoj, iskrzanoj. On je, nalakćen na kolena, stezao glavu među šakama, drhtao ramenima.
- Ostani - reče. - Snaći ćemo se nekako kao i drugi - molio je.
- Drugi imaju šta da jedu sutra, mi ne.
Stisnuo je glavu jače, poželeo da je smrvi, tiše procedio:
- Ja ću bez para moći, a kako ću bez tebe, dušo?!
Ustala je naglo.
- Ne otežavaj mi. Vratiću se brzo. Čim steknem za život...
Sutradan, veliki avion ostavio je beli trag koji je brzo nestao negde visoko iznad njihovog iskrpljenog krova, i bol koji se ugnjezdio u njegovo srce da tu ostane.
Slala je pisma redovno. I novac iz te bogate zemlje gde je posao lekara bio dobro plaćen. A on je kopnio, ćutao. Po zrelim trešnjama znao je da je juni, po kapljicama sa tavanice da je napolju novembar i da kiši kroz njihov ulegnuti krov. Na šporetu koji je dimio uvek je bio čajnik. Lonac sa hranom tek ponekad. Nije više osećao glad, zato.
Ona, tamo daleko, nije imala vremena ni za san. Mnogočasovno radno vreme, kurs jezika, opremanje malog apartmana u koji se, poput lastavice šćućurila... Prvih noći uspavljivale su je sopstvene suze, a onda su i one presahle, povukle se pred umorom. Tamnoputi narod koji je svesrdno lečila grejao ju je širokim osmesima kao i sunce koje je u toj blagoslovenoj zemlji uvek sjalo.
Isprva, često je zamišljala njihovu trešnju - rascvetalu, zarudelu ili okovanu snegom za Svetog Nikolu, uvek, dok je prolazila kroz špalir palmi, oleandera i drugog egzotičnog drveća žureći na posao. Pogled na palme, i raskošne palate kraj kojih je zamicala, prijao joj je, ali učini da jednog dana ne mogade da se seti da li su njihov maleni krov poslednji put iskrpili plavim ili zelenim limom. Mučila se, dozivala u sećanje, zalud. Odmahnu rukom i nastavi dalje.
Muža se sećala, ali čudno. O njemu mislila kao o starom prijatelju negde daleko u nevolji, sa malo krivice i mnogo nežnosti. Kao muškarac, u vrelim noćima, nije joj nedostajao, ali je to ne zbuni.
Hodeći, poput mašine, misleći o roku od tri godine koji je sebi zadala da stekne dovoljno novca za sreću i vrati se njihovom malom domu kad trešnja opet bude cvetala, čak se i radovala što su joj osečanja tako nekako utrnula, kao da ih nema.
"Tako je bolje", mislila je. "To će me zaštititi".
Nije je zaštitilo.
Osmeh blistav, beo i oči crnje od ijedne neprospavane noći, promeniše sve...
Sedela je, zavaljena među mirisne satenske jastuke, igrajući se stotinama narukvica koje su zveckale, ispijala je kafu iz malenog fildžana dok ju je on nežno grlio. Zategnu svileni stoljnjak na sećiji i tad joj, najedared, iskrsnu njihova pohabana mušema na klimavom stolu u sećanju. I trešnja, i drvena kapijica, i mali sto...Strese se, ustade, rukom popravi zar preko lica, njegovim krajem brzo obrisa suzu.
Dok je stajala kraj prozora i gledala u belu veliku palatu preko puta, ali skromniju od njihove, mislila je Ana da li tamo daleko danas gori sveća i kandilo ispred ikone. Bio je 19. decembar. Zamislila je njihovo poslednje zajedničko krsno ime, skromnu kuću punu veselog sveta, dece koja se napolju sankaju, a miris tamjana, voska i sveže ispečene ribe zabole je jako, jako...
Ruka joj krete da se prekrsti, ali se, nakićena grivnama, zaustavi postiđena negde na pola, negde kod srca.
-Ajša, ljubavi, idemo... - začu tihi Mustafin glas iza sebe.
Ana uzdahnu, prekri zarom lice skroz i pođe za njim.
A tamo, daleko, iznad jednog iskrpljenog krova, bremenita snegom grana trešnje se bila odvalila, pala na krov i probila ga. Sneg, leden, prodirao je lagano u prostor koji je nekad bio dom. Sad je bio pust. Sahranile su ga neki dan komšije.
Kandilo ispred Svetog Nikole njihalo se na promaji prazno, zgaslo...

NEPRAVDA



Gledala je svoju krpenu lutku Loru, jedinu koju je imala, a koju su joj mama i baka sklepale od ostataka tkanine, oštre bele vune i rasparenih dugmadi umesto očiju, pa je jedno bilo crno, a drugo plavo i uvek je mislila kako Lora nepoverljivo škilji u nju. Jer, plavo oko je bilo manje od crnog. Trudila se da je zavoli, ali je mrzela celog svog detinjstva zbog tog škiljavog oka.
Znala je Tea da druge devojčice imaju lepše lutke. I ona je želela lepšu. Gledala u svoju zrikavu, raščupanu Loru u pohabanoj suknjici, kinjila je, prevrtala, čak i tukla. Na sve to Lora je ostajala mirna, ravnodušna.
A Tea je noćima maštala o lutki koja bi joj bila drugarica, koju bi volela, sa kojom bi pričala, ili koja bi bar plakala kad je, ponekad, istuče... Takvih lutki nigde na svetu nije bilo osim u Teinoj mašti. Jer, ovo se zbilo davno, kad je Tea još bila devojčica. Patila je ona iskreno zbog toga i pateći za boljom lutkom i ispratila svoje detinjstvo, kad su se najednom pojavile lutke koje plaču, smeju se, govore razne reči... Ali je za Teu bilo kasno. Već je bila devojčurak koga lutke nisu zanimale. Ipak, bila je malo tužna.
Tiha i zanesena, najviše je uživala prebirajući po dirkama klavira na časovima kod profesora Rasa. Ne shvatajući njegov pogled kad bi, posle odsvirane melodije, podigla glavu i videla njegove užarene oči pune neverice i uvek isti komentar: "Šteta, šteta..." Znao je profesor Ras više od nje. Gledao još jedan biser, vanserijski talenat pred sobom i znao, onako kako samo iskustvo zna, da će ostati jalov, neotkriven...Ništa se tu nije moglo. Siromašni Teini roditelji nisu mogli da joj kupe klavir niti da joj priušte učešće na takmičenjima na kojima bi glatko pobeđivala. Upisala je pravo, na klavir je zaboravila, ali joj je još dugo u mislima odzvanjao glas profesora Rasa: "Šteta, šteta..."
Udala se brzo posle završenog fakulteta. Zanesena i dalje, voleći pokorno, slapo i ludo. Voleo je i on nju tako, činilo joj se. Nekoliko prvih godina proletelo je kao san. A onda je počela da između njih struji neka uznemirenost, nespokoj. Bila je zbunjena Tea. Želela je i ona dete, činila sve što je mogla, odlazila na sva ispitivanja, analize... A onda je on došao jednog dana i saopštio joj da njegova prijateljica uskoro treba da rodi njegovo dete. Baš tako je rekao. Tiho je napustila njihov dom, ponevši u svom koferu samo tugu, sve uspomene je ostavila njemu, ionako će ih zatrpati nekim novim, životnim, a nju bi u njenoj samoći samo gušile...
Sama, tiha i zanesena, nastavila je da lebdi životom ne shvatajući mnogo toga. Ljudsku okrutnost, pre svega. Ona od brata, jedinog, baš ju je porazila. Posle smrti roditelja koji odoše nekako brzo jedno za drugim, nije odmah razumela bratovljevu hladnoću i nekakav otpor. A ona je, više nego ikad, želela da s njim i njegovom porodicom podeli bol i ljubav da im da. Izmicali su joj, tuđili se, a ona od stranih ljudi saznala da je brat svu roditeljsku imovinu prigrabio za sebe.
"Njoj ne treba, ona je sama!", govorio je nekim zlim nedostojnim ušima okolo. Tei je poslao album sa slikama i poruku: "Bolje je da više ne dolaziš". I nije više išla u rodni dom. Samo na grob, zagledana dugo u svoj odraz u mermernoj ploči, pitala se da li je sreća onih koja je nikla na njenoj tuzi ista tolika. Ako jeste, to bi imalo smisla, mislila je...
Utihnuta i dalje je sve sporije koračala godinama koje su neki mlađi, bahati, zvali starošću... Seda, povijena, ali sa srcem koje i posle svih tih godina nije shvatalo ništa više nego srce petogodišnjakinje koja ne razume zašto ne postoje lutke koje pričaju, pevaju, umeju da budu drugarice...
Tužnu i tihu, umela je samo da razgali njena sitna, okretna cimerka u domu za stare koji je bio njeno konačište već dugi niz godina... Mlađa od Tee dosta, boljeg zdravlja, bila joj je Nina više od prijateljice, više od sestre koju nije imala i brata koga je izgubila. Cvrkutava, vedra, poletna, nije dozvoljavala Tei da klone. Uzimala je pod ruku tad, izmišljala kojekakve priče da bi je razgalila, viceve čak.I to veče, pred spavanje, videvši znani Tein tužni pogled, čitav sat joj je pričala, glumila, nameštala kosu, izmišljala razne priče, sve dok ne bi izmamila osmeh. Onda je prekinula priču i rekla:
- Dovršiću ti je ujutru, podseti me gde sam stala. Laku noć, draga!
Nije Nina ujutro završila Tei svoju vedru, izmišljenu priču. Okončala je svoju, životnu. Nije se probudila. Gledajući kako je prekrivaju čaršavom i iznose iz sobe, Tea je osetila kao da joj neko čupa srce, ono zaneseno, ranjeno, nemoćno da razume nepravde i bol, nego samo da ih oseća, oseća celog svog veka...
Prvi put je bila utrnula i prazna. Kao da više i nije bila živa.

четвртак, 17. септембар 2009.

POSLEDNJA TURA ZA FAJRONT



U krvi vino
Na čaši krv sa usne drhtave
Ranjene
Što glasa nema da
Krikne
Vikne
Ni da moli
Ponoć sa zorom bitku gubi
Violina puknutih od tuge žica
U ćošku ćuti
U drugom pijanac
Laku ženu ljubi
I laže kako je voli
Poslednju turu
Rukom zamahnem
bez glasa
I ostavljam čašu punu
Na stolu
Napijen dovoljno
Krvlju sa usana
Izlazim
Izazivam zoru.

среда, 16. септембар 2009.

NEVERAN



Dok te gledam ćutim
Koliki si biser izrastao
U školjci meni
Otkud ti na njenom vratu
Gde bisera belina gubi sjaj
A oko moje bistrinu
Zalud ključara svog hada
Preklinjem da te vrati
Tamnici meni
Kad znam
Biseri nikad
Ne varaju

понедељак, 14. септембар 2009.

MAGNOLIJA



Možda je bio znak što mi je toga dana, ne znam kako, ruku dopala knjiga Dalaj Lame o sreći. O količini sreće koju svaki čovek poseduje i koja malo ima veze sa spoljašnjim okolnostima. Koja, zbog nečeg lepog ili ružnog što se desi, može na tren da se uveća, ili zamagli, ali se vrlo brzo vraća na svoj ustaljeni, valjda unapred dati nivo.
Možda, kažem, možda mi je i ta knjiga bila znak koji nisam pratio. Ipak, znam da mi nije život u tom danu promenio umni Dalaj Lama, esej o sreći ostao je nepročitan. Život mi je promenila komšijina magnolija, razgranata, tik ispod mog prozora koja me je, ruku na srce, veći deo godine nervirala, kloparajući svojim ogolelim granama u moje prozorsko okno budeći me često, a njena senka me neretko plašila, lelujajući se u prozoru.
Nisam razumeo komšijinu fascinaciju magnolijom koju je tu, na korak od moje fasade, posadio boktepitakad. Nije mi bilo jasno njegovo oduševljenje deteta s kojim je, trošeći lepe majske dane, iščekivao da ona razvije svoje, istina divne, raznobojne svetlo i tamno ljubičaste cvetove, svake godine sve veće, bio je, ushićen, ubeđen. Meni su uvek bili isti. I ne bih ih ni primetio da nisam danima njega očaranog gledao kako zaviruje ispod stabla svako bogovetno jutro, iščekujući.
- Procvetaće magnolija i ako je ne zagledate toliko - rekoh mu jednom.
- Hoće, znam i sam. Ali, jeste li primetili kako samo jednog jutra, odjednom, osvane rascvetala! Svakome drugom taj momenat promakne, ne i meni. Ja znam, ja tačno znam u kojoj noći će ona da razvije svoje divne cvetove i ujutru osvane raskošna lepotica. Ali čak ni meni koji stalno na nju motrim ne da da vidim taj momenat njenog preobražaja, a godinama pokušavam to. Ne da mi, ne da, čarobnica... Ali bar zato mogu da uživam prvi u tom njenom kratkom cvetnom životu. Ne zamerite...- reče mi.
Nisam zamerao. Nisam ga ni razumeo. Zatvorio sam prozor to veče, ali žaluzine ipak nisam sklopio.
Ujutro, moje prozorsko okno bilo je prepuno najkrupnijih dvobojnih ljubičastih cvetova. Opet je bio u pravu, odmahnuo sam, bunovan i osmehnut i gledao ga kako nežno miluje svaki cvet...
Bilo je to proteklog maja, sad je novembar. Prohladan, suv i sunčan, više je ličio na septembar. U moj prozor udarale su ogoljene grane magnolije. Komšija je već čitav mesec bio u bolnici. Nešto gadno naselilo se u njegovo telo, metastaziralo i pretilo da ga ubije. A u njegove oči naselila se tuga.
- Kažu da može da cveta dva puta, i u jesen. Moja nije nikad dvaput cvetala. Možda će sad. Ako vam nije teško pogledajte je, umesto mene, pa ako vas neko jutro probudi rascvetala, moćna, sad dok čekamo sneg, javite mi... Hoćete? - molio je zaverenički.
Klimnuo sam glavom.
Za razliku od mog dobrog komšije koga je jeo rak, mene je mleo život. Ostao sam bez posla, deonice koje sam imao preko noći su izgubile vrednost. Auto su mi ukrali mangupi, a onda se javili da će da mi ga vrate, ako platim otkup. Nisam imao para za otkup. Kad me je, potom, ostavila žena, nevešto objašnjavajući kako to nema veze sa mojom ekonomskom propašću, samo sam odmahnuo rukom, olakšavajući joj odlazak time. I pomislio:
"Odlično! Ko kaže da život nosi nedoumice i enigme? Sve je savršeno jasno, jasno šta treba da se čini!
Naručio sam omiljeni stejk i bocu belog vina koje mi momak brzo donese iz restorana. Žvakao sam lagano, još sporije ispijao zlatasto vino, trudio se da izbacim svaku misao iz glave, dok sam prebrojavao tablete rasute iz bočice na stolu.
"Dvadeset pet! Biće dovoljno za san.Za najlepši, najduži i najneizvesniji san bez povratka".
Negde pred ponoć otišao sam do ulaznih vrata stana, otključao ih, malo odškrinuo, svratio do kupatila, umio se, izbrijao, očešljao, čak i namirisao, stresajući sa sebe misao o smrti koja ima zadah.
"Ali, ne odmah", tešio sam se. Verovao sam da će me brzo naći.
Nije mi ni na pamet palo da pišem oproštajno pismo, Kome bih pisao? I - šta?! Nikome to ne treba. Dovoljno će onima koji se tu zateknu i osete kako "treba da mi dođu na sahranu" biti neugodno i zbog same moje smrti, makar da sam je sam hteo, da bih ih još opterećivao i osećajem krivice nečim što bih napisao, ne znam koga prozivajući i upirući u njega kao u krivca. Nisam tražio krivca, nije ga bilo.
Vratio sam se u sobu, uredno počistio sto od mrvica posle večere, oprao tanjir i nagnuo još jedan veliki gutljaj vina, gledajući u dvadeset pet malenih pilula na stolu. Dolio sam još jednu čašu vina, bilo je baš ukusno. Pa još jednu. I još... Pilule su na stolu lagano bledele, umnožavale se, lelujale, a ruka je bila teška, nemoćna da ih skupi i ubaci u usta...
Kuckanje, ritmično, probudilo me je. Jedva. Otvorih oči. Dan, siv, novembarski, nesmetano je ulazio u moju sobu. A zajedno s njim, tim sivim, predsnežnim danom, mahale su mi, njihale se, kuckale u staklo i nešto mi šaputale komšijine magnolije. Zaplakao sam gledajući ta živa veličanstvena bića, iznikla u samo jednoj noći, ni iz čega, ni za šta. Osim da mi nešto kažu. mišljah.
Pogledah na sto. Rasute, kuglice koje su mogle da budu smrt takođe su bile ljubičaste. Ali mi ništa više nisu kazivale.
Pozvah bolnicu, nestrpljiv da obradujem komšiju novim životom, magnolijinim i mojim. Nisam mogao to. Njegov život se ugasio te noći, reče mi dežurna sestra.
- Pominjao je neke magnolije, baš čudno - dodade.
Na pogrebu, moj venac je bio najlepši, od svetlo i tamno ljubičastih magnolija. Sam sam ga napravio.

уторак, 8. септембар 2009.

U SNU ZNAN



Ne
Ne moraš da znaš
Koliko tvoje obične ruke
Meni bivaju čarobne
A tvoji glas i pogled
Sve moje misli zarobe

Ne,
Ne treba da znaš
Koliko moje ponoći duge
Ne žele u novi dan
Znajući kukavne besane
Da sve je samo san

Ne
Ti i ne smeš da znaš
Kako se nesrećna budim
I nestrpljiva trošim dan
Željna nove noći i tebe u njoj
Gde si mi jedino znan

субота, 5. септембар 2009.

DOK KIŠA DOBUJE




Kad kiša dobuje
Volim da sam sam
Tad moji otišli se vrate
I stane vreme ili unatrag ode
I to je sve što znam
Dok kiša dobuje

Volim da sam sam
Kad dunje sa ormara se zazlate
Kandilo zatreperi preslica ćuti
A baka na tronošcu drema
Kad odem nedohodu detinjstva u pohode
Samo tada jasno mogu čuti
Kako kiša dobuje

Volim da sam sam
Da brojim kišu kap po kap
I molim se da ona nikad ne stane
Kako bih i ja ostao vazda
Sklupčan u majčinom krilu
Al prene li me ko tad
Istinom "Gle, sad će da grane..."
Potrgaće tu nežnu izatkanu svilu
I znaće iz mog pogleda tužnog
Da sećanjima robujem

Volim zato da sam sam
Dok kiša tiho dobuje
Da u lepši od ovog sveta pobegnem ružnog
I vratim se
Tek kad svane

среда, 2. септембар 2009.

PREVARA



- Mislim da me muž vara, Hana - prošaputala je i hitro, skoro histerično posegla za ko zna kojom već cigaretom. Plamen upaljača povijao se u vidno drhtavoj ruci, ogrubeloj, izgrickanih zanoktica i poluoguljenog laka na noktima. Tek način na koji je držala cigaretu i blistavi dijamant na domalom prstu odavahu negdanju otmenost i, možda, sreću. Sve ostalo što je videla odslikavalo je jednu ruiniranu žensku dušu.
Hana se pitala šta se to dogodilo sa njenom prijateljicom iz gimnazijskih dana, Marijom. Pokušavala je da oživi onaj samosvesni, možda previše zavodnički lik prelepe maturantkinje od pre dvadeset godina, na čemu su joj zavidele sve drugarice iz razreda. Kao i na odluci da se po povratku s letovanja spakuje i otisne u svet, venčavši se tajno od svih sa izabranikom koga niko, osim Marijinih roditelja, nije video.
Prisećala se Hana koliko je bolne praznine ostalo posle Marijinog naglog odlaska. Ali i uverenja da je pogrešila, da je strašno pogrešila s tom brzopletom udajom za mladog lekara koga je jedva poznavala.
Napregnuto, svi iz društva su iščekivali porazne vesti o Mariji. Njena sudbina ih je sve, međutim, demantovala. Iz pisama i slika koje je slala, u početku redovno, saznali su da je Marija srećna. Da joj je muž uspešan, da im se rodila zdrava devojčica, da su stekli kuću s vrtom...
A onda su se pisma proredila. Vreme je nečujno oticalo, a tek nedavno Hana je saznala da se Marija vratila u zemlju, da ponovo živi u njihovom gradu s mužem, a da im je ćerka ostala u Londonu na koledžu. Prošlo je od njihovog viđenja dve duge decenije koje su, procenjivala je Hana, oduzele Mariji svu onu ženstvenost i lepotu kojima je zračila. I ponovo se, gledajući je skrhanu, pitala - zašto?
- Vara me, osećam to - kao da odgovara na nepostavljeno pitanje rekla je Marija.
Uzdahnula je duboko, a onda, kao da se radi o nekome drugom, počela da bez drhtaja, bez emocija besedi o svom životu. O mužu, pre svega. O tome kako ga je, želeći da bude savršena majka, verovatno zapostavljala, o tome kako mu ona, ne razumevajući se u medicinu, sigurno nije bila dobar sagovornik o problemima na poslu, o tome kako je, želeći da njihova kuća uvek blista, često odbijala njegove pozive za izlazak, o tome kako mu je možda previše verovala.
- I možda sam ga previše volela - dovršila je, izrekavši to svečano, poput presude sebi. I dodala:
- I sad, kad naša ćerka nije sa nama, kad imam tek neznatne obaveze u kući i kad mi nije ostao niko do on, ja vidim da ga nemam, da sam ga zagubila, možda i nepovratno izgubila, a da ga ima druga žena...- skoro nečujno, u neverici, govorila je Marija.
- Možda grešiš - znala je Hana da je uzaludno, ali je morala to da kaže.
- Ne, ne grešim, draga. Poslednjih meseci skoro nijednog vikenda nije tu. A kad se vrati, ne moram da tragam za otiskom ženskog ruža za usne ili nepoznatim mirisom na košulji. Izda ga sjaj u očima - nasmejala se gorko.
"O, Bože, koliko se tuge u ovoj duši svilo", pomislila je Hana, gledajući prijAteljicu.
"Sve ono za čim sam ja čeznula celog svog života ona je imala, ali u trenu izgubila..."
Pomislila je Hana na duge godine svoga samovanja, ispunjene građenjem karijere na koju se poput očajnika bacila kako je ne bi, kad uveče otključa vrata svoga stana, bolela njegova praznina i muk. Imala je ona doduše veza, tako ih je krstila ne želeći da ih zove ljubavlju, znala je da to nisu bile. Okončavala ih je brzo, naglo i ne osvrćući se, i svaki put kad se to dešavalo, obećavala je sebi da neće više na taj način da se ponižava dajući se ljudima koje nije volela, makar da oni nju i jesu.
I tad se dogodio On. Ne zna kako, i ne zna zašto, osećala je da je i ona stigla na red za sreću. Doduše u trenutku kad je za mnogo toga bilo kasno: za zajednički dom, decu, ambicije... Ali ne i za ljubav. Makar da ta ljubav (a Hana nije znala zašto) biva daleko od očiju drugih - u planinskoj kući njegovih prijatelja, i makar samo povremeno, Hana je bila srećna.
To je i rekla Mariji kad ju je upitala o njenom sentimentalnom životu.
- Prihvatam, s blagoslovom, mrvice koje mi je Bog njegovim dolaskom dao - rekla je.
- Zašto mrvice, zašto ne sve? - čudila se Marija.
- Zato što se bojim da bih to sve jednom izgubila - reče.
- Kao što sam izgubila ja, misliš - oporo zazvučaše Marijine reči.
- Oprosti - trže se Hana. - Nisam želela da te povredim. Hoću da kažem da sreća ustvari i nije stanje. To su pre trenuci, mrvice, ako hoćeš, koje usrećuju i koje se pamte. To je ono kad ti on, uz jutarnju kafu donese u krevet i orošenu ružu koju je bog zna gde našao...
- Kao što je i moj muž nekada meni činio...Nekad, ali više ne. Ne meni. Možda toj drugoj...- mucala je Marija.
Zavladao je muk. Dve žene, duboko zamišljene nad srećom - jedna jer ju je izgubila, druga jer nije smela ni da pomisli kako se takvog gubitka boji, nisu znale kako da pomognu jedna drugoj. Svesne da su život i ljubav nepredvidivi, znale su samo da sa onim što im se dogodi moraju da se nose same.
Verujući kako je njena prijateljica daleko u mislima, Hana je krišom pogledala na sat. Trebalo je da se uskoro vidi s njim i nije želela da kasni.
- Neću te više zadržavati. Uskoro će moj muž da svrati po mene - rekla je Marija.
Htela je Hana da se izvini, da slaže kako ne žuri, ako treba, ali je zazvonio njen mobilni telefon. Obavila je kratak razgovor, spustla aparat na sto i s olakšanjem rekla:
- On će malo da zakasni. Taman imam vremena da upoznam tvog muža.
Dok je krajičkom oka uočila kako se restoranu približava njihov srebrnasti auto, Marija je zurila u displej prijateljičinog telefona na kome je ostao ispisan broj. Pobledela je, zadrhtala.
- Marija, jesi li dobro? Hoćeš vode? Da iziđemo na vazduh - uznemirila se Hana.
Kao da je želela da potraži pomoć, osvrnula se i ugledala - Njega! Zablistala je, celo njeno prelepo lice se pretvorilo u osmeh, ustala je, poljubila ga, ne pitajući se otkud on tu i ne videvši koliko je bled i ukočen. Ponudila mu je da sedne i tek tad se zapitala zašto je odjednom nervozna, zašto toliko maše rukama i zašto ih već jednom ne predstavi jedno drugome. Onda je to i učinila.
- Ovo je Marija, moja davnašnja prijateljicva, a Adam je moj prijatelj. I - nervozno se nasmejala - Adam je lekar, može da ti pomogne , Marija, ako ti još nije dobro...
On je ćutao, pognut. Marija je prošaputala:
- Znam, Hana. Adam je moj muž.

GLEDAJ ME UVEK DUŠOM



Gledaj me uvek
Svojom dušom kao prvi put
Kad zvezda u oku tvome
Otkri istine poj
Kad zatreperi i u pogledima mojim
Nada da dočekah željna
Taj veličanstveni božanski spoj

Gledaj me uvek
Dušom svojom
Ne daj da me druga viđenja neke zle oči
Oboje u tvojima tamnom bojom
Ja ne mogu svima biti divna čežnjiva
A i ne ide to
I pusti zato da me srce tvoje sniva
Kao prvi put

Gledaj me
Dušom svojom uvek
Kao na susretu prvom
Kad sam zvezda u oku tvom sjala
A ako poklekneš posumnjaš
Odlazi zauvek
Znaću tad da sam samo ja
Istinu umesto oboje znala

уторак, 1. септембар 2009.

MOĆ(NA)



Spoznaš li ikad košmara moć
Da nespojivo spaja
I nadvisi noć
Ustani i pođi
Tragom sna
Kud idu prognani zli
Do mojih ispruženih ruku
Večne mesečarke
Siđi do dna
Da tek u paklu ti i ja
Budemo mi