понедељак, 31. август 2009.

GLUPA LJUBAV



Celog veka sam se branio od ljubavi.
Da je tako bolje naučio me, i nehotice, moj pas. Voleo me do besvesti, do besmisla, a ja, očajan, gledao kako tolika ljubav nužno isključuje inteligenciju. Jer, moj je pas bio glup! Glup od količine ljubavi prema meni. Zaboravljao bi sva prethodna kažnjavanja i užase koje bih mu činio i uporno, glupo, radovao mi se i trčao u susret. Malo je falilo da omrznem svog ljubimca zbog toga. Ipak, samo sam ga malo manje cenio nego inače, a i bio mu zahvalan što me naučio da se klonim ljubavi. Kako ne bih ispadao glup!
Ovde prekidam priču o psu. Ionako je uginuo uskoro. Pokopao sam ga, odlučan da mi od njega kroz život ostane samo nauk o gluposti ljubavi. Ali, kako me njegova vlažna njuška godinama u snu pratila, a po parkovima mi razni razdragani repovi nepodnošljivo ličili na njegov, odlučih i da nikada više nemam psa.
- Ne budi okrutan - govorila mi je žena. - Nina mora da se nauči odgovornosti. I prijateljstvu, i ljubavi. A to će najbolje moći uz kakvog malog psa...Molim te...
Nije me umolila. Uveren da štitim svoju jedinicu od nečega sa čim se ni sam nisam izborio u životu, nije za taj peti rođendan dobila pekinezera nego samo drvenog konjića koji se ljulja.
"Bolje da tuguje nekoliko dana, nego ceo život", bio sam uveren. Nisam znao da je tuga kao voda, nađe sebi pukotinu i prolaz kad hoće. A poučen neinteligentno-patničkim iskustvom sa svojim Rikijem razmahanog repa, grubo, kao i s njim, postupao sam sa svima: kolegama, komšijama, suprugom. Samo sam u Nininom prisustvu zaboravljao na utvrđeno pravilo. Zato sam važio za mrguda, kolege su me se bojale, komšije me nisu pozivale na kafu, ali je zato na sve moja žena ostajala mirna, nasmejana:
- Meni ne smeta taj led kojim si se okovao, zar ne smeta tebi?!
Nina me grlila malenim ručicama, mazeći na mom licu glupave grimase ljubavi, ali sam u njenim očima koje joj je podario moj gen video malčice tuge. Ljuljala se na drvenom konjiću, pričala s njim, mazila ga, ali je njegov rep ostajao miran i on nijednom nije zarzao srećan. Okrutnik jedan!
Dve narandžaste ribice, akvarijum i ukrase doneo sam u kuću dok je supruga još bila na poslu, a Nina u obdaništu. Sve sam brižljivo uredio, ukrasio, osvetlio akvarijum, kroz staklo dugo gledao dva sićušna bića koja su se vrtela, sudarala, nezainteresovana za mene koji piljim u njih i bio skoro uveren kako je njihovo prisustvo u kući prava stvar koja će pomoći u Nininom odrastanju, a neće je povrediti.
Ali...Tuga, rekoh, nađe nemoguće pukotine.
Kao i sreća njih dve, ne zna se čija je bila veća kad su stigle, ali me zbuni potpuno. Pljeskale su, cičale, grlile se, smejale, mene ljubile, zahvalne... To nije slutilo na dobro, znao sam.
- Uživaj u sreći, mili. Ne misli na patnju gubitka unapred. Tugovaćemo kad dođe vreme za tugu, sad se raduj! - govorila mi je supruga zamišljenom dok sam gledao kako se Nina predano brine o Ima i Nema, takva čudna imena je ribicama sama nadenula. I dodala je, oklevajući:
- Najzad, to su samo dve sićušne ribice. Nije to glupi, razdragani Riki.
Ali u njenom glasu nije bilo sigurnosti.
Suze, neutešne, i tišina, dočekali su me tog letnjeg dana.
- Nema više Ima. Uginula je... Imam sad samo Nema. Ali tuguje, bolje da i ona ugine...I nikad mi više ne donosi na poklon glupe ribice koje ne umeju da kažu ni kad ih nešto boli. Ništa, ništa nisu umele... Samo da me vole...- jecala je moja mezimica.
Bio sam slomljen. Supruga obrisa suze i reče:
- Ljubav je divna, nije glupa, nikad nije glupa. Samo ponekad zaboli jako. Spremite se, idemo da kupimo psa. Cvileće kad ga nešto boli, mahaće repom kad je radostan, razumeće bar nekoliko reči. I voleće te više, Nina, od dve smešne ribice...
Kad smo se vratili, praćeni jednim razdraganim repom koji se vrteo, uginula je bila i Nema. Nina je uzdahnula, a onda pomazila razdragani rep.
- Idemo napolje, Riki - rekla je.

недеља, 30. август 2009.

NEIZMER



Hoću da moje danas tebi sutra bude juče
A tvoja java moj san
Hoću da ti vlasi postaju crnje gušće
A moje telo gipkije moj stari
Hoću da bar na jedan dan
Zaustavim vreme
Iako znam da ono ne postoji
A ne znam kako da duši objasnim te stvari
Njoj koja ne ume da stari
I koja vreme ljubavlju meri
A ne godinama
A opet
Tog neizmera se bojim
U nama

субота, 29. август 2009.

RAZLIKA



Delila ih je samo njena taraba i njihova visoka betonska ograda, obrasla bršljanom. I uzana ulica između ta dva njihova sveta. Desetlećima tako, jedni kraj drugih blizu, na tek nekoliko metara, da ih je mogla čuti dok doručkuju u bašti. Oni nju nisu. Uvek je doručkovala sama.
I tog jutra, s knjigom spuštenom na krilo, Ani je, više od davno pročitanog romana, pažnju privukao razgovor iza bršljana.
- Želim da se razvedemo - tihim, drhtavim, ali odlučnim glasom kaza Ona.
- Imaš drugog? - pitao je promukli bariton.
- Ne, nemam. Niti ću ga imati uskoro. Nije to...
- Ne voliš me više? - bila je to više konstatacija, nego pitanje.
- Da preskočimo to. Znaš da sam uvek iskrena, sad bi iskrenost samo sve zakomplikovala...
- Možemo li i decu da preskočimo? - sad je već optuživao.
- Nisu više deca. Oboje imaju decu, ako si zaboravio. I nisu više sa nama.
Ćutanje je trajalo dugo. Ana je, zaklonjena hladovinom svoje tarabe i komšijskim bršljanom napregnuto iščekivala.
- Zašto, dušo?! Gde sam pogrešio? Zašto?...
Ćutanje. Jecaj. Njen. Traje dugo, ali se utišava.
- Ne mogu više. Istrošena sam. Sve sam vam dala, sad sam ruina. Želim da nađem sebe, da čitam knjige svakoga dana, da ležim sama u baštenskom ligeštulu, da ne moram da kuvam... Da sebi kupim komodu koju sam odavno želela, a ne uvek sve na decu, kuću, hranu... Da idem u pozorište. Da ćutim jer trideset godina već moram da odgovaram na vaša pitanja i kad mi se ne priča. Hoću sebe da nađem, Milane, shvati!
Ana je bezglasno zaplakala iza svoje tarabe. Ustade, knjiga joj pade iz krila. Uđe u kuću, lepo opremljenu nameštajem koji je sama birala. Pade joj pogled na komodu. Na njoj, stajala je karta za večerašnju pozorišnu predstavu. Jedna.Uđe u kuhinju koja nije mirisala na gulaš i krofne. Nije ni danas ništa kuvala. Spusti se na stolicu, obuhvati glavu šakama. Požele da s nekim podeli naglas misli o sreći. I o samoći i davanju. Nije imala s kim. Kuća je brujala tišinom.
"Ona će bar imati gde da se vrati kad shvati da tamo kuda čezne nema ničega", uzdahnu Ana.
" A ja?"

Todora Škoro

четвртак, 27. август 2009.

BOSONOGI




Uvek je hodao bos.
Duge, neukrotive kose, svetle, slične poleglom žitu, a očiju nemirnih, usplahirenih, nikako nije umeo da primi pohvale. A dobijao ih je od svih. Za svaku ikonu isklesanu u trešnjevom ili orahovom drvetu. Vrpoljio se, češkao, premeštao s jedne bose noge na drugu dok bi posmatrači, i ne usuđujući se da ih dotaknu, zadivljeno gledali u ikone s likom Svetog Đorđa, Svetog Nikole ili raspeće koje bi i najčešće klesao, ne odolevši da Isusu na krstu ne podari svoj lik. Iskreno, i ličili su njih dvojica.
Odakle je došao,, niko nije znao. Stvorio se bos, u dronjcima, neobrijan pred kapijom. Ličio je na prosjaka, a progovorio glasom gospodara:
- Vaš dom je lep. Voleo bih da to bude i moj dom.
Primili su ga. Janja i Jovan su često u svoj raskošni dom primali razne nevoljnike, ali ovakvog još nisu imali. Presudio je Jovan, uveren da i ovog puta vidi dalje od pohabanih dronjaka i bosih nogu. Otvorio je tešku kapiju njihovog doma i pustio ga kroz nju.
Gledali su ga kako odnekud dovlači u njihovu baštensku kućicu daske, čekiće, dleta, nekakve stalke i alat. Na kraju, doneo je pod miškom i malog žutog jazavičara. Samo je rekao:

- On ostaje sa mnom. Zove se Trik. Samo njega imam. Pametan je, sve zna, ali naopako...
- Kako - naopako?
- Lepo. Na sve drage reži i laje, a neprijateljima se umiljava. Na komandu "idemo" on odlazi u kućicu, a kad mu kažem "mesto!" eto ga kod kapije, spremnog da nekud krenemo. I sve tako...Tako sam ga naučio.
Janja se osmehnu, zbunjena, a Jovan reče:
- Tako bar imaš psa kome samo ti možeš da gospodariš.
"Da, da, da gospodarim", mrmljao je tiho.
Svi trikovi naopako naučenog Trika zamalo koštaše glave. Upoznavajući se sa domaćinovim psima, ogromnim, opasnim, mališa se u jednom momentu nakostrešio, zarežao, počeo da nasrće. Samo zbog zbunjenosti veliki psi ga ne rastrgoše. A siromah naopaki maleni pas je tako samo pokazivao svoju naklonost. Umalo da zbog nje strada! Bosonogi se na sve samo slatko smejao.
"Razne smo u svoj dom primali, ali ovakvog čudaka još nismo imali", mislila je Janja pokušavajući da zanemari strepnju koja se u njoj rađala.
Slušali su svakodnevno, satima, ritmično kuckanje dletom iz baštenske kućice, a onda bi Bosonogog najednom ugledali kako kosi, orezuje voćke, okopava ruže. Do iznemoglosti ili dok celo dvorište ne dovede do savršenstva. Ali samo onda kad bi to sam hteo. Inače se nije odazivao ni na poziv da nešto uradi, ni za trpezu. Ili vrlo retko. Janja je brinula, po nekoliko puta ga zvala za sto, a on, usplahiren, odgovarao:
- Vi ste divna žena, ovo je blagosloven dom, ali se moja hrana ne služi na trpezi.
I klesao bi i dalje likove svetitelja ne koje je ličio.
Pohvale nije naučio da primi. Ne gledajući u oči nikad, nikoga, zadivljenim Jovanovim prijateljima bi tek odmahujući rekao:
- Uzmite je. Ili Svetog Nikolu, ako njega slavite...
Kad bi mu ponudili novac, samo bi gadljivo odmahnuo glavom, postidevši ih ili bar zbunivši time.
- Mesecima si je klesao. Kako si mogao da ikonu pokloniš nekom nepoznatom?- pitao bi Jovan.
- Isklesaću drugu. A i na njihovom zidu biće lepša nego u njihovoj radionici - neverovatno lako bi odgovarao.
Bosonog i raščupan, plahovit je bivao i dalje. Kad mu je Jovan jednom rekao da zna da ga je slagao, da zna da on ima i majku, i sestru, i bivšu ženu, prvi put je bio miran, gledao ga pravo u oči:
- Mene je kuja rodila, mene i Trika. Nikoga nemam. Ni svoj dom dosad nisam imao, sad ga imam, ovde. To je jedina istina.
- Zašto im ne oprostiš? - pitao je Jovan.
- Zašto vi ne oprostite, zašto nikad niko ne oprosti krivcima? Oproštaj je laž... Nikad niko ne oprosti!
Janjina strepnja je rasla, Jovan je i dalje ćutao. A Bosonogi je, poput duha, promicao njihovom baštom i njihovim životom. Mučio Trika, ili kosio, ili klesao...
Jednom, oboje domaćina je zbunio pojavivši se na vratima u odelu, u beloj opeglanoj košulji, očešljan i namirisan.
- Odvešću vas ja - rekao je. Prišao je do kola, otvorio Janji zadnja vrata, čak se i naklonivši, prednja Jovanu i odvezao ih, zbunjene i zahvalne u posetu koju su zamalo propustili jer se njihov vozač razboleo. Iz retrovizora Janju su gledale čudno sjajne oči.
Posle nekoliko dana, na poziv da ih opet nekud poveze, plahovit i raščupan, odbrusio je:
- Nisam vam ja sluga!
Odlazio je u svoju radionicu, zatvarao se u nju i u sebe. Tek zorom, svakoga jutra gledao bi kroz maleni prozor kako Jovan nosi na srebrnom poslužavniku šolju crne kafe, ratluk i ružu svojoj dragoj. Malo potom, video bi i nju, rasanjenu, vedru, kako u belom penastom penjoaru šeta baštom, miriše cveće, grli svog Jovana. Svako jutro gledao je to. Krišom, sa svog malog prozora.
- Jovane, misliš li da ima svrhe?
- Uvek ima. Ne brini, otvoriće se on, pripitomiti. Dokučićemo kako da mu pomognemo - umirivao ju je.
Janja je i dalje strepela, sve više. Videla je kako Bosonogi jedne noći izbacuje iz svog sobička gomilu praznih flaša. Nije to rekla Jovanu. Drugi put, učinilo joj se da je svoju neurednu, raščupanu bradu oblikovao i oštucao isto onako kakva je bila Jovanova. A onda ga i čula kako Triku, ozbiljan, izgovara na isti način, istim tonom kao Jovan:
- U tebi imam nekog kome samo ja mogu da gospodarim!
Uznemirenija nego inače, otpratila je Janja toga dana Jovana na put, trudeči se da on to ne uoči. Povukla se u kuću već popodne iako Bosonogog nigde nije bilo. Samo se čuo odjek kuckanja iz radionice. Loše je te noći spavala, nije volela kad Jovan nije u kući, sad pogotovo. Ustavši rano, puna neke zle slutnje, ogrnula je svoj penasti penjoar i sišla u letnjikovac. A onda zastala, zgranuta.
Na stolu prekrivenom crvenim satenskim stoljnjakom koji nije poznavala stajao je njihov veliki poslužavnik, ali uglancan, blistaviji nego ikad. Na njemu, kafa u šoljici od najlepšeg porculana koji bi samo za svečanosti iznosila. Pored, ratluk i zamagljena čaša vode. I preko svega božanstveni crveni pupoljak ruže, orošen, sa drškom očišćenom od trnja, sjajnom, glatkom, uvezanom crvenom mašnom. Trgla se, koraknuvši nazad.
- Da li je lepa? - začula je glas iza sebe.
U dovratku je stajao Bosonogi, demonski nasmejan, miran. Očešljan, mirisan, u beloj košulji, skoro providnoj, koja mu se uvijala oko mršavog tela, iskošenog, naslonjenog na ragastov, zatvarajući tako prolaz.
- Da li je ruža lepa? - ponovio je. Je li mirisnija od onih drugih, prethodnih. I, da li je kafa ukusnija?
Gledao je pravo u oči. Znala je da ne sme da pogreši i da laž mora da izgovori tečno, ubedljivo.
- Valjda je u redu kafa. Samo... Nedostaje još jedna. Ti imaš i gazdu i gazdaricu, Bosonogi. A Jovan je stigao pred zoru. Odneću mu ovu, a ti meni skuvaj drugu kafu - rekla je grubo, smakla ružu s poslužavnika i ona skliznu na pod. Kraj njega, zbunjenog, prošla je odlučno, ne i prebrzo. Znala je da on ne sme da vidi njen strah.
U kući, zaključana, drhtala je dugo. Kad je smogla snage da pogleda kroz prozor, videla ga je raščupanog, izbezumljenog, ludog i bosonogog, sa malenim psom pod miškom koji je cvileo, kako osvrćući se unezcvereno, napušta njihov dom.
Tek onda je zaplakala.

Todora Škoro

среда, 26. август 2009.

TUŽNI PAJACO



Radost i pev nudi
I lice vedrog pajaca
Gegom osmehe mami
I uvek željan ljudi
K'o da ih ne vidi u tami
Dok im osmehe baca

Obasjan svetlom sakriven šminkom
Sve nove i nove smišlja šale
Strahujući nad njinim učinkom
I da li su dovoljno smeha dale

Tek pljesak uze
Gromak il' štedri
Kad zavesa na kraju pade
I niko od njih ne vide suze
U oku pajaca što sve im dade
Kad dođu tužni a odu vedri

T.Škoro

уторак, 25. август 2009.

ISKUŠENJE



Voleo ju je, svi su to mogli da vide, ne i ona. Volela je i ona njega, zato.
Strahovao je da je ne izgubi, pa ponekad bivao grub. Ona je tek grubost uočavala, zbunjena njome, ne i njegov strah. I svoga je imala previše.
Na rastanku, bio je spreman sve da oprosti, a nije imao šta. Sem svoje ljubavi. I njene.
Ostala je sama. Naučena da voli, nije imala koga. Njega više nije bilo.

A kad su se sreli, vrlo brzo je počeo da uživa u mirisu lavande i mošusa kao ona, zaboravljajući na one kojima je dotad bio očaran. Prijatelji su se tad nežno osmehivali, zlobnici nisu uspevali da sakriju zavist. A ona ništa od svega nije opažala, srećna što on u njihovom mirisnom domu oseća spokoj.
Spremala je jela koja on voli, na svoja omiljena zaboravila. Gosti, kojima je uvek obilovala njihova kuća, mislili su o njoj kao dobroj ženi. Čak su i zavidljivci ostajali bez komentara, kraljevski gošćeni.
Donosio joj je cveće uvek, nikad ne zaboravljajući poljubac na vratima. Retki su to opraštali.
Ako je nije imao kraj sebe, u društvu, svi su samo o njoj morali da slušaju. A on bi hitao kući, svojoj dragoj. Pojedini su govorili da ga je odvojila od prijatelja. Kako ne bi bila kriva, pratila ga je svuda gde su ga želeli.
Kad bi nekud polazila sama, iskreno je bivao tužan. Odustajala bi tad, ostajala kraj njega. Oni koji su mislili da joj žele dobro, govorili su da se neoprostivo podredila njemu. Nisu ni oni razumeli.
Spavala je malo, želeći da joj on što više bude u očima, u mislima, a to je mogla samo budna. On bi voleo često da utone u san ako je znao da je ona blizu i da će biti svedok njegovog buđenja.
Satima ćuteći umela je da, kad progovori, dovrši njegovu neizgovorenu misao. Bivala je tad uplašena i ushićena istovremeno. On tek blago zamišljen.
Uzdrhtao bi osetivši da je neko očaran njome. Njegove oči, pune straha, tražile bi tad njene i u njima i dalje videle sebe. I spokoj.
Jednom, njen otpor i netrpeljivost ga zbuniše. Nikada pre nije bila takva. A taj njegov prijatelj je bio mlad, šarmantan, neodoljiv. Ne i njoj. Sklanjala se, namrštena, kad on dođe. Ćutala na pitanje: zašto?
Morao je da se pomiri sa njenim neobjašnjavanjem. Godinama.
Kad su saznali za tragični kraj njegovog neodoljivog prijatelja, ćutali su danima, a onda ga zaboravili, bar je on tako mislio.
I dalje, samo je On bio u Njenim očima.
A godine, ti Njegovi najveći neprijatelji, kojih je imao duplo više od nje, budile su u njemu nemir, sumnju, strah. Gledajući ga kako se muči, otkrila mu je da je jednom, samo jednom, postojala misao. I želja. I da je od oboje pobegla, namrštena. I da ga nije ni pogledala, bojeći se da je taj pogled ne odvede na kraj sveta za njim, neodoljivim. I da je on već godinama mrtav, rekla je.
Kazavši, pognut, da ne može da oprosti, ni misao, oboje su znali da je to laž.
Na rastanku, usnama je obrisao suze sa njenog obraza. Boleo ga je njen bol. I neshvatanje, i ljubav u njenim očima. Poslednji put, ona je pred sobom imala njega, on nju.
Osećala je, a on znao: nema krivice, nema greha. Bilo je samo njihove bezmerne ljubavi. Bilo... Ali je neumitnost zakucala i na ta vrata.
Godine, ti njegovi najveći neprijatelji kojih je imao duplo više od nje, godine i neka tuga, godine i odluka da to bude brzo kako se ona ne bi vratila shvativši njegovu obmanu, odveli su uskoro. Zauvek.
Ostala je sama, sa mirisom lavande i mošusa u nozdrvama. I strukom bosiljka koji bi, nedeljom, nosila na njegov grob.

Todora Škoro

понедељак, 24. август 2009.

TUJA



Kako da mi mermer budu tvoje oči
Kad je leden Isti vazda
I kad on nikad neće moći
Da bljesne radošću
Dok prilazim

Kako da mi neven bude tvoja ruka
Kad bujan u jesen ipak svene
I napusti i tebe i mene
I golu zemlju što osta
Kao muka
Humka

Tek vitka nagnuta tuja
Nada mnom bdije nad tobom
I govori imenom svojim
Istinu koja to nije
Tuja tuja tu ja
Granajući se
Nad grobom.

Todora Škoro ( iz zbirke "Pesme očajnice" )

субота, 22. август 2009.

STRAH



- Sledeći put, sine - rekla je tiho.
"Sledeći put", pomislio sam dok me njena ogrubela, smežurana staračka ruka, brzo se povlačeći kao da se boji dodira, pomazila po kosi. Pitao sam se da li moja majka zaista veruje u sledeći put, u novo viđenje. Ili, kao i ja, svaki put kad se rastajemo pomisli da je to poslednji put. Čini mi se da bi mi bilo lakše kad bi ona istinski verovala u buduće susrete, u mnogo budućih susreta, kad bi zanemarivala činjenicu da njenih školskih drugova više ima na seoskom groblju nego po blatnjavim sokacima moga rodnog sela. Ja nisam mogao da zanemarim sve to.
Mislio sam na smrt, očekivao je, zastrašivala me je, gušila, jači je protivnik postala neznano kad i kao da sam želeo da već jednom dođe da i taj košmar presatane. Ili da ne dođe nikad. A doći će. Uvek dođe po sve nas. I opet sam se pitao: zna li moja majka koliko je blizu smrti svojim slabim zdravljem i sa svojih sedamdesetpet godina. Ona još ne izgovara rečenice "Ja to neću dočekati" i "Kad umrem...", tako svojstvene starcima. Reče na rastanku:
"Sledeći put, sine".
I opet se u meni probudio osećaj krivice što joj ni ovog njenog boravka kod mene nisam priredio nešto vanredno o čemu će da priča svojim preostalim drugovima u svojim preostalim danima... A hteo sam to, planirao dok sam je sitnu i pogrbljenu čekao na stanici. Ništa vanredno joj nisam priredio. Ako se u vanredno ne računa moja grubost, odsutnost, ćutljivost sve vreme njenog boravka. Možda joj je ličilo na nehaj, na neosetljivost, možda je, sirota, pomislila kako mi je na smetnji, a ja sam se sve vreme bojao da budem nežan, da ona, a i ja tu nežnost ne prepoznamo kao poslednji put, kao opraštanje.
- Majko, jedina, sami smo, sami na ovom svetu! Sami pred Bogom i strahom od smrti koju iščekujemo,a koja će da slomi, da uništi onoga koji ostaje! - vapijem u sebi dok gledam voz kako se udaljava.
Kad iscuri ono vreme bezbrižnosti, blagi Bože!
Stiskao sam jako papučicu za gas, želeo da što pre stignem kući, do telefona, da joj u slušalicu, dok me ne gleda uplašenim očima, uplašenim za mene, ne za sebe dok to sluša, kažem:
- Volim te, majko! Ni manje ni više nego svaki sin. Nikada ti to nisam rekao. Nikada, kao sad, nisam imao više želje da ti to pokažem. Nikada, kao sad, nemam manje snage za to... Oprosti, majko, sinu koji voli grubo, ćuteći, drhtećim strahom za svoj život kad tvoga više ne bude... I ja tebi opraštam ovu strepnju, ovaj nepotrebni strah. I bez njega je dovoljno teško...
Promicali su kraj mene ljudi, kuće, drveće, sve brže i brže, a noga na papučici za gas se sve više spuštala. Nisam je osećao. Ni brzinu koja ume da izobliči stvari, da ih pretvori u ono što nisu. Nisam osećao ništa. Samo želju da pokažem ljubav. Da bih se iskupio od krivice za neke buduće dane kad sve bude drukčije. Slabić u meni je to želeo, a drugi strahovao da će i ta ljubav kad se pokaže biti bolna. Borili su se njih dvojica u meni, a ja se pitao gde je tu sin? Sin kao oslonac.
Nema oslonca. I u životu, u smrti nikako...
Zazvonio je telefon. Još jednom. Još pet puta.
- Umrla je mama - reče brat.
Ćutao sam.
- Čuješ li me?
- Čekaj, čekaj malo - mrmljao sam. - Sačekaj trenutak.
Ustao sam, zapalio cigaretu, pogledao u ruke, nisu drhtale. Pogledao u sebe i naglas izgovorio ono što sam tamo video.
- Sad mi je lakše - rekao sam miran. Spustio slušalicu, pa se grohotom nasmejao, smejao, smejao...
Probudio sam se oznojen,uplakan. Otkucao brzo znani broj telefona, a kad mi se javila tiho ćutao sam.
- Ne brini, sine. Nego živi i raduj se. Moli te tvoja majka...
Samo sam prekinuo vezu.

Todora Škoro

KA SMIRAJU



Ima li
Ima li dana
Zarana bez rana
Da poteče drugde
A ne sumraku

Ima li
Ima li bola
Napola po pola
Da pripadne dvoma
A ne jednome

Ima li
Ima li vere
Nevere da spere
Da vredi ustati kad se
Klone
Potone

Ima li
Ima li sveta
Deteta
Cveta
Pokreta
Što večno traju
I ne hitaju
Smiraju

Todora Škoro

петак, 21. август 2009.

VARKE DUŠE


(NASLOVNA PRIČA IZ ZBIRKE)

Uveren kako ću taj sedamhiljadastočetrdesetpeti rođendan svoje duše proslaviti dostojno, nisam ni slutio da će me poraziti jedno petogodišnje dete. Mucavo i frfljavo. Ni mnogo inteligentno. Ali dete.
- Nacrtaj mi tugu - molilo je.
- Šta će ti? - pitah.
- Lakše ću da je pobedim tako - reče. - Ali to svakako i ne bi bila moja tuga, ti samo za svoju znaš. Zato mi nacrtaj radost.
- Nemam boje za njen osmeh - pokušao sam da zbunim Dete.
- Imaš celo nebo, i miris jorgovana, i mekoću svile tvog šala da obuhvatiš svu radost ovog sveta, ali - ne umeš... - bilo je uporno.
- Moja radost se slika pesmom, a ptice su utihnule - rekoh tužan.
Nakrivilo je glavu, kao svako dete.
- Onda je pozajmi od trave, taman da miriše na bakine vanilice - bilo je ozbiljno.
- Baka je umrla davno, sine, ostaćemo gladni. A radosti svakako nema na ovom svetu.
Gledalo me je sažaljivo. Malen sam bio u tim očima. I u svojim. Tužan, što radost više ne mogu da čujem ni kad mi otkriju tajnu njenog postanja. Uzdahnuh, željan sna. Priznah:
- Umorna je duša moja jako.
- Jeste, sve jureći za tobom, tražeći te zagubljenog. Što joj bežiš?
- Ja za njom tragam, otkrivam je, pripitomljavam - prošaptah.
Nije više bilo mucavo i frfljavo. Plavim uvojkom objasnilo mi je Dete:
- Dok sam gradio egipatske piramide žalila mi se tvoja duša na tebe, kako si je izgubio, kako si je mirisima gledao, dodirom slušao, snom otkrivao. Zato ti kažem: uzmi je nazad izgubljenu!
- Kako da je nađem među ovolikim jablanovima? - zavapih.
- Nauči da nacrtaš tugu jekom manastirskih zvona i da radost čuješ bojom neba. U večnosti je nađi i prepoznaj - učilo je.
- Nemam više vremena.
- Vreme je varka. Vreme je opsena. Vreme je zamka. Vreme je neprijatelj duše ako si glup pa mu to dopustiš - upinjalo se da mi objasni šarom staklenih klikera Dete.
- A u kojim prostranstvima da je tražim?
- Ni na livadama, ni u izvorima je nećeš naći. Velika da u njih stavne, njeno je stanište svuda - reče.
- Znaš li ikoga ko je izgubljenu dušu našao? - pitah.
- Nikoga za ovih sedamhiljadastočetrdesetpet godina - odmahnu.
- Zar i tvoja duša ima toliko godina? - bio sam zbunjen.
Te detinje oči izliše setu.
- Moja ne meri vreme godinama. To tvoja tebe zove da je prepoznaš i uzletiš, slobodan. Imaš još malo vremena.
- I ti, znači, priznaješ vreme?! - uskliknuh.
- Osećam da odrastam. Ti ćeš tad izgubiti učitelja, a ja svoju dušu, kao i ti, i bićemo dve neznalice koje hode svetom. Zato te molim, zapamti sve što ti rekoh o varkama duše, pa pomozi nevoljnicima da je nađu, kad opet, jednom, budeš mali. I mucav, i frfljav...
Umesto musavog lica i plavog uvojka, videh pogrbljena seda pleća kako se udaljavaju, a moj glas, obojen plavo, izvijajući melodiju slavuja, dodirnu travu i odbi se, nejak.
- Gde živi duša...Gde... I šta je ona...
Oči su čule samo miris bakinih vanilica, gorak, tvrd pod rukom.
Sve je na ovom svetu bilo varka. Sve sem duše, za čijim staništem tragam i sad. U vremenu davno prošlom.

napisala:Todora Škoro, april 2008.

четвртак, 20. август 2009.

POJ



"Ne slušaj svoje ludo srce, ne slušaj!", ponavljala je sebi."Ni njegov glas ne slušaj, slušaj slavuja kako poje radostan!", molila je ona razumna onu sebe koja je drhtala, svesna njegovog prisustva, glasa, očiju, a nije ih gledala, ne.Oborena pogleda, lelujava, borila se protiv sebe, borio se u njenim ušima poj slavuja s njegovim glasom.A oba su se izvijala božanski. Njegov,u njenoj glavi, zvučao je jače,grešno odzvanjao...
Stisla bi uši, pobegla bi da je smela. Samo je stisla zube.
"Ne, ne osdećaj njegov miris, oseti miris đurđevka i jorgovana!", preklinjala je onu sebe, izdajnicu, raširenih nozdrva, koja nije želela da zna za opasnost. Ispleteni đurđevski venac na glavi i mirisi raznog poljskog cveća gubili su bitku sa njegovim mirisom, pomešanim mirisom mira i tamjana, i čiste muške kože u to đurđevsko jutro.
"Grešnice, grešnice, grešnice!", ponavljala je sebi onoj, nerazumnoj. Nikakvog odgovora nije bilo.
A tekao je i dalje poj. Jasno, čisto, kao što život teče svojim koritom. Slavujev i njegov poj, oba o radosti pojući, svaki na svoj način. A njeno srce je sa svakim novim tonom umiralo sve više.
Izdaše je i oči tad. Htedoše da se ispune njime, da se odlepe od hladnog mermernog poda i upiju ga svog.Visokog, uspravnog, zagledanog u nebo. Molila je svoje oči da joj ne čine to, proklinjala ih, izdajice.Zažmurila je jako, jako. Ali suza nađe put i kroz stisnute oči.
Slavuj utihnu. Čula je samo njegov glas koji zove da se priđe. Poput mesečara, prilazila je lagano, proklinjući sva svoja čula željna njega. Ali je morala to. Da priđe, da otme taj tren, da ga ponese u svoju večnost.
Priđe. Usnama dotače njegovu ruku. Usne vrele, drhtave, ali ruka ostade mirna.Podiže glavu, otvori oči, utopi se u blag, znani pogled, koji je obujmi ali u njemu ne beše prepoznavanja.
- Budi blagoslovena - reče. I pruži joj krst na celivanje.
U porti, ispod oraha, sedela je dugo. Nije je video kad je izlazio. Hitao je u susret ženi što ga je čekala.
- Kako je lepa popadija - reče neko.
Ona uzdahnu, s mukom ustade i krete nazad u svoj život.
Odnekud se ponovo oglasi slavuj.

LEDA



Nije to bila ljubav na prvi pogled.
Dugo smo se Leda i ja odmeravali dok se nije usudila da mi priđe. I to tek peti ili šesti put kad sam došao u njihovu kuću. I tad me je bojažljivo gledala, ali sam uočio njenu nedvosmislenu nameru da mi se približi. Zato se nisam obazirao. Udobno zavaljen u fotelju ćaskao sam sa ostalima.
Tad je krenula prema meni. Stigla je do pola sobe, a kad je ošinuh pogledom uzmuvala se i stala kao nešto tražeći. Čekao sam je. Želeo sam da produži. Zato sam je ohrabrio. Sad sam je gledao sasvim otvorenim pogledom iz koga se jasno videla poruka moga srca: "Dođi slobodno, želim da mi priđeš!"
Prišla je. Pogledala me ogromnim prelepim očima, a tren kasnije već je bila u mom krilu. Tek nešto veća od moje šake, šćućurila se udobno u toplo krzno moje jakne. Mali patuljasti pinč i ja tako postadosmo prijatelji.
- Bože, ona nikome osim nama tako ne prilazi - rekoše njene gazde. A ja u glasu osetih zrno ljubomore.
Sledeći put videli smo se na slavi. Izbezumljena zbog mnoštva sveta koji se tiskao za stolom ili se muvao svuda po kući, Leda me je dočekala kao spas. Sklupčala se i celo veče se nije odvajala od mojih nogu.
Učini mi se da u pogledu njenih gazda vidim zrak ljubomore.
Pomislih da je možda gladna. Sitno iseckah parče mesa na svom tanjiru i pružah joj jedan po jedan komadić. Zahvalno je gutala i oblizivala se.
- Ne to! - povikaše uglas gazde.
Uplaših se gde sam pogrešio.
- Nije kost - rekoh. - Samo meso...
- Ona ne jede svinjetinu - rekoše gazde. Nagnuše se iznad mog tanjira, u neverici zagledaše i mirisaše meso koje sam joj davao. Bilo je to svinjsko pečenje.
- Ona nikad nije htela da jede svinjetinu - odmahivaše oni. - Zato je i zovemo "Turkinja". I jer smo je od prijateljice muslimanke dobili. Nikad dosad nije htela...Izgladnjivali smo je. Po dva dana joj nismo davali da jede, samo da bi počela... Nije htela. Ni slaninicu, ni nogicu...
Sad već siguran da im cela tela kipte ljubomorom, gledah u grimasama iskrivljena lica Ledinih gazda dok sam ruku sa parčencetom svinjetine primicao njenoj njušci. Zgrabila je i taj zalogaj, progutala ga i obliznula se. Pogledah je. Učini mi se da u tim divnim psećim očima vidim strah.
Njene gazde više ne pitam za Ledu. Da ih talas njihove ljubomore ne bi ugušio. Nju tek krišom, ispod stola, pomazim kad im odem u goste.
Jer, ona je ipak njihov pas.

понедељак, 17. август 2009.

U DOSLUHU SA SUDBINOM



U toj priči bilo je čudno jedino to što njihovo nežno prijateljstvo nikoga nije bunilo, nije izazivalo zavist, nepoverenje, otpor male i predrasudama sklone sredine.Nekako sa nežnošću gledalo se na njihova drugovanja, duge šetnje, međusobne posete. Kao da su svi, ćutke, i neobjašnjivo, u tom malom banatskom selu razumeli da se ta snažna ljubav događa promišlju sudbine, šta li.
Neda je najpre pomagala Dani mnogo više nego ova njoj. Brinula da li je gladna, nutkala je kolačima koje voli, pozivala u šetnje, a onda, kad bi nejaka Dana poklekla i skoro pala, Neda je brižljivo podizala, hrabrila, a onda bi nastavljale dalje.
Zagledane u daljinu, sedeći kraj rečnog kanala obraslog trskom satima, viđali su ih često umorni paori, vraćajući se zapregom sa njiva. Obe bi ih pozdravljale veselo, a onda tonule u svoje ćutanje i daljinu. Drugi put, u veselom ćeretanju i smehu, zaticali bi ih na šoru, ispred kapije, zapričane toliko da ne bi ni primetile kako se jato gusaka koje su čuvale, neprimetno preselilo u komšijski vrt i načinilo štetu. Tek sumrak i klepetuša oko vrata ovna predvodnika koji bi najavljivao povratak sa ispaše celog belog stada ovaca, trgnuo bi ih i one bi se nevoljno razdvajale i svaka hitala svojoj kući, na različitim stranama šora...
Nikome nije bilo čudno što su vazda zajedno. Ni što je, vremenom, Dana počela nekako više da brine o Nedi, činilo se. Da je drži pod ruku, da ona češće ide po vodu na izvor, da ona vraća jato zabludelih gusaka, dok bi Neda samo blago osmehnuta pratila pogledom svoju prijateljicu. Ne, nije bilo čudno. Znali su, nekako svi, da ovom prijateljstvu kao da kumuje sudbina.
Čudno je bilo, i neshvatljivo, celom selu, kad toga dana nije bilo, u ranu zoru, jata gusaka na šoru i Dane i Nede, veselih ili ućutanih prijateljica, da ih čuvaju i pozdravljaju paore dok odlaze na njivu.
Zvona sa crkve oglašavala su se ječeći, a šorom se proneo uzdah.
Dana je gledala u drveni krst, poboden kraj sveže iskopane humke,gutala suzu koja je navirala, besna, besna... Ne na Nedu. Ni na Boga. Besna na sebe što nikako nije mogla da od dva broja ispisana na krstu sračuna razliku, da zbroji, ili oduzme.
Stisla je jako ruku koju je držala i upitala:
- Koliko je godina imala?
- Devedeset jednu, mila. Ali, ne brini, naučićeš da računaš dogodine, kad kreneš u školu - nežno je pogledala majka i pričvrstila Daninu teget mašnu na pletenici.
Zvuk zemlje koja, bacana lopatama, udara u drveni kovčeg nije mogla da podnese. Zaridala je i zagnjurila glavu u majčino krilo.
Iz daljine čulo se gakanje gusaka koje toga dana niko nije izveo na ispašu.

Todora Škoro

субота, 15. август 2009.

IZNEVERENI




Sve je bilo u redu dok je sredom nosio lice prosjaka, a subotom gospodara. I dok je u omiljenoj kafani konobaru za koga je znao da ga godinama potkrada, ostavljao kraljevski bakšiš. Nevolja je nastupila kad je prvi put doneo u kuću crvene ruže u decembru, a mimoze u julu.
Obrijao je levi brk i polovinu brade, obuo jednu crvenu, a drugu crnu cipelu, svetiljke palio danju, noću ih gasio, a supu vrlo uspešno počeo da jede viljuškom.
- Potpuno je poludeo! - vikao je uglas hor nezadovoljnika.
- Najzad sam srećan! - nadjačavao ih je, zbunjene.
Slutio sam nevolju, znao sam da će se to jednom dogoditi. Bojažljivo, dok je on predano sekao ruže svom novom ljubimcu gavranu, pitao sam ga:
- Zašto si ih izneverio?
- Kad sveća dogori, može li da bude odgovorna što više nema svetlosti?
- Navikao si ih na dobro.
- Iz njih govori zlo, juče rođeno, a vekovno dobro koje su imali, pokopali su u trenu. I, ko je tu kriv?
- Budi opet onaj stari, zbog njih.
- To više nije moguće. Oni su sad neki novi. Ali sam ja srećan.
- Kažu da si lud.
- Ludost je bila učiti ih ljubavi. A ovo je sreća. Je l' me mrze?
- Iz dna duše. I boje se jako.
- Što me više nema?
- Što te nema. Ne umeju sami.
Samo se nasmejao, uzeo gavrana u krilo i smestio se s njim u ružino gnezdo. Kad su zaplovili rekom, mahnuo je i viknuo:
- Oslobodi se okova tuđih očekivanja, čoveče-robe. Uzleti! Spoznaj sreću!
Rečni vir je jako zavrteo i progutao ružino gnezdo. Ipak, gavranovo perje ostalo je da pluta površinom vode, nemoćno da potone, a košava je raznosila slatki miris ruža do obe obale. Tako je bivilo uvek. Jedino, sunce je toga dana zašlo na istoku. Samo tog dana. U zoru.
A sve ostalo bilo je kao i vekovima unazad.

Todora Škoro

среда, 12. август 2009.

STROGA MAJKA




Srele su se posle deset godina. Dve mlade žene krišom su se odmeravale ispijajući kapućino u senovitoj bašti "Miloševog konaka".
"Bože, kako je još uvek lepa i negovana", mislila je Prva.
"Malo je nervozna i oronula, ali je srećna. Blago njoj", mislila je Druga.
Oko starog hrasta igrala su se deca.
- Mamaaaaa... Uzeo je moju loptu. Kaži mu da mi je vrati...
- Vrati joj loptu, Stefane - naredila je Prva mlada žena.
"Ja bih se trudila da moja deca nikad, ili što kasnije nauče reč "moje", mislila je Druga mlada žena. Rekla je:
- Slatki su.
- Nisu. Uglavnom su bezobrazni. Svađaju se.
"Ja bih svoju decu učila da se vole, a ne da se svađaju", uverena je bila dok je gledala kako mala Ana čupa za kosu mlađeg Stefana. Ali je izgovorila:
- Tako rade valjda sva deca na svetu.
- Ne kao moja! Umeju da budu nepodnošljivi. Da me izlude. Pitam se da li ih uopšte volim kad na njih moram stalno da vičem. Raznežim se tek kad spavaju. Jedino tad ih mazim - pričala je Prva mlada žena Drugoj.
"Ja bih svoju decu mazila budnu, da znaju da ih volim, a ne kad spavaju", prebirala je mlada žena po mislima gledajući prijateljicu kako nervozno povlači dim cigarete, držeći je prstima čije su zanoktice bile izgrickane. Ona dugim, sjajnim noktima zatvori svoju zlatnu tabakeru.
- Možda si ih prerano dobila - uzdahnu. - Ali znaj da ona nisu tražila da se rode. Nisu oni krivi za tvoju prekinutu karijeru. Uostalom, deca su najveće blago...
"Šta ti znaš o tome?! Lako je tebi! Ti si uspešan pisac, tvoje ruke su negovane, ti nemaš podočnjake od nespavanja zbog nekakvih malih dečijih godina ili visoke temperature. Tvoj muž umesto tebe spremi ručak dok ti pišeš, čak te i ne prekida. A - ja?! Nemaš ti pojma kako je meni teško" - sve je ovo mislila da kaže, ali se ugrizla za usnu. Umesto toga, rekla je:
- A ne tako davno bile smo isto, mislile isto, istom se nadale...
Onda, dok su dočekujući zore u nekom od podstanarskih sobičaka, spremale ispite. Na isti su način tumačile Kamija, sa istom tugom recitovasle Jesenjina, u isti ih ponor bacao Selimovićev "Derviš..." Bile su kao jedno sve dok ih život nije razdvojio i dodelio im različitu sudbinu na kojoj su sada jedna drugoj zavidele.
"Njoj je bolje", mislila je Prva.
"Ona je srećnija", bila je uverena Druga.
A deca su se igrala oko starog hrasta. Nisu se više tukla. Dve plave kovrdžave glavice bile su nagnute nad slikovnicom, a maleni prstići su se preplitali pokazujući jedno drugome nešto na tim šarenim stranama.Obe su žene s nežnošću gledale u njih.
- U pravu si - reče Prva. - Oni su sav smisao ovoga sveta.
- Naravno - složi se Druga.
- Mada znam da često u odnosu sa njima grešim...
- Ne grešiš. ne boj se.
- Sve majke greše. Sa svojom decom. Tuđoj bi bile bolje majke.
- Nisam tako mislila...
- Jesi. Ti misliš da bi bila bolja majka. Da bi bila savršena. Takve ne postoje. Videćeš kad ih budeš imala - reče Prva mlada žena.
- Neću videti - uzdahnu Druga. - Ja to nikad neću znati. Ne mogu da rađam.
- O, Bože! Oprosti, nisam znala...
- Ništa, ništa. Oprosti ti...

Todora Škoro

понедељак, 10. август 2009.

NEĆU



BAJKA ZA VELIKU DECU

Zarudele trešnje brao je usred januara, razgrćući sneg sa grana. Povereno stado bi kući sa ispaše uvek vraćao desetkovano, na spavanje odlazio tek čuvši prve petlove, a budio se u rujni sumrak. Naravno omiljena, skoro jedina reč koju je izgovarao je bila "neću". Čak je i majci naložio da mu promeni ime, da ga krsti njegovom omiljenom rečju. Tako je i zvanično postao, valjda jedini čovek na svetu koji se zvao Neću.
Prijatelje nije imao. Ili su ga mrzeli, ili ga se bojali. A možda i oboje. Njemu je bilo svejedno, činilo se. Porazbijao je sve satove po kući, rekavši:
- Kako ste glupi! Vreme je tako veličanstvena pojava, a vi mislite kako možete da ga merite i kontrolišete nekim tamo glupim spravama koje tiktakću! Nemate pojma!
Da bi ih uverio, za celu tu godinu, umesto da poraste za nekoliko centimetara, on se čak i smanjio, kao i njegov zubić koji je bio počeo da raste.
- Neću da vam objasnim kako je to moguće - besan je bio Neću.
Kad bi ga majka, na izlasku iz kuće molila:
- Nemoj daleko, Neću, da se ne izgubiš...- smejao se, kroz suze tom neznanju. Govorio:
- Daleko ne postoji. Sve je tu.
Onda bi rukom dohvatio najbližu zvezdu i spustio je majci u krilo, a sestri očas nabrao crvene lale sa holandskih plantaža, a da se nije pomerio s mesta. Sestra ga je zadivljeno gledala iz kolevke, a majka je tiho plakala:
- O, Bože, zašto nisi kao druga deca?!
Neću je tešio svoju majku, smestio je u sestrinu kolevku i ljuljao dugo, dugo, dok ne bi zaspala.
Zagledan u nebo, priznao je, ali samo sebi, kako je tužan. Prebrojao je tiho sve svoje otpore, odbijanja, poricanja, neposluhe, skupio ih u jednu vreću, zajedno sa svojim imenom i prvi put video koliko sve to nema smisla. Uplašio se. Podigao pogled i video dva sjajna plava oka ispod zlatastih šiški koja ga upitaše:
- Hoćeš li da se igramo? Kako se zoveš?
- Hoću - reče drhtav, pocrvenevši. - Hoću. I zovem se...Zovem se... Hoću.
Dok je držao za ruku malu zlatastu pletenicu, znao je Neću da je detinjstvo prošlo. I da će mu ubuduće trebati meseci i meseci da stigne do holandskih plantaža, ako se na tu stranu ikad zaputi.
Ućutan, gledao je kako sat na zidu otkucava. Ipak, osećao se nekako poraženo.

Todora Škoro

KLETVA



Oprosti sve moje grubosti
Ionako su mene a ne tebe
Ranjavale
Oprosti i ispružene ruke
Što su vazda davale
Nekad postiđene
Jer nisu imale šta
Oprosti svu moju tugu
Veću od svih planina
I svetom hodi proklet
Nošen tek mojim mirisom
Belog krina

недеља, 9. август 2009.

NESREĆNICI


Sve kuće u tom sokaku su bile lepe. Lepa je bila i ona, ali nekako - drukčija. Nova, tek ozidana, mogla je da deluje i veselo. Ali - nije.
Nije oko nje bilo trave, drveća i cveća da je ukrase, ni iz nje žagora i smeha da je ožive. Ni osvetljenih prozora noću da je obasjaju. Nasukana u parče blatnjavog seoskog dvorišta, ogrnuta čudnim mukom, izvijala je oblake dima, ne iz odžaka kao sve normalne kuće, nego nekud kroz prozore, ispod vrata ili iznad tavanskih greda.
Inače je bila lepa i bela. Tek ozidana.
- Zašto ložite vatru na podu, majko? - upitao je stranac.
- Nemamo peć, ni šporet. A studen stegla. Mora negde da se loži - cvokotala je starica.
Zabrađena,umotana u stare, pohabane dronjke neodređene boje, tek ponekad bi prodžarala vatru koju je tu, nasred sobe, na betonu ložila. Stranca koji je ušao samo je ovlaš pogledala, a na hrpu složenih stvari - ćebadi, džempera i kojekakve tople odeće - nije se ni osvrnula.
-Bolje da si hranu doneo. Da on, siroma', nešto pojede. Nije jeo dva dana - i pokaza na zgrčeno telo koje se tek naziralo ispod prljavih pokrivača.
- Bolestan je - reče.- Sigurno će umreti. Al' bar da ne umre gladan...
Sutradan im je stranac odneo korpu hrane. I još tople odeće. Poneo je bio i malu električnu peć, pa shvatio da lepa, mala, tek ozidana kuća nema struje.
- Bilo je pa nam isekli. Nismo imali da platimo- odmahnu starica.
- Imate li nekog svog? - pitao je.
- Sina. Imali smo. Sad ne pita za nas, ne dolazi. 'Oće da nas žive sa'rani, da nas odavde izbaci. U dom nas šalje...
A kuća je bila lepa, tek ozidana.
- On, sin je napravio. Kako - kome?! Pa, nama, roditeljima. Al' sad više neće za nas da čuje. Možda 'oće i da je proda...Kuću.
Nije se strancu nešto uklapalo u toj priči. Izišao je i dugo posmatrao lepu belu kuću koja je mogla da bude i vesela, ali nije...
Starac je umro dva dana potom, a starica je i dalje selom hodila u svojim pohabanim dronjcima. Ništa od onoga što je stranac odneo nije obukla.
- Sve je ona to prodala na pijaci, video sam - reče prvi komšija.
"Dobro", mislio je stranac. "Možda će od toga kupiti peć, ili joj treba da plati sahranu pokojniku. Sin se, vele, nije ni pojavio na pogrebu".
- Ali je platio očevu sahranu - reče onaj komšija. - A nije došao zbog stida, valjda...
Opet je stranac bio zbunjen nečim čudnim u toj priči.
Kad je, posle nekoliko dana, pošao do starice da je obiđe i nešto ponese, vide da iz lepe bele kuće više ne izbija dim.
"Šta li je moglo biti?", zamisli se. Tad na prednjem delu kuće uoči tablu na kojoj je pisalo: na prodaju.
- Odveli je jutros - objasni komšija.
Stranac pomisli:
"Nesrećnih li ljudi, da takvog zlotvora od sina odgaje!".
Gledao je s tugom napuštenu kuću. Onaj komšija, pljucnuvši ustranu i zabacivši kačket visoko, samo odmahnu:
- Bila je pijanica. Sve je prodavala iz kuće da bi rakiju kupila. A sin im je sve bio obezbedio. I kuću napravio, i nameštaj kupio, i novac i početku slao. Dok nije video nevolju. Ona je sve prodala i sve propila. Jutros je valjda od pića i poludela. Odveli je... Kako to niste znali?
Stranac uzdahnu: "Nesrećnog li čoveka, da takvo zlo od majke ima..."
Nasukana u blatu još i sad stoji napuštena kuća. Samo, nije više onako lepa i bela kao nekad.

Todora Škoro

субота, 8. август 2009.

ČAROBNJAK (jedna drukčija bajka)




Lebdeo je na svom čarobnom ćilimu, nasmejan, i govorio:
"O, kako je svet lep!"
Zvali su ga čudakom, budalom, detetom, ali - zagledani u njegove oči - videše u njima sebe lepe, plemenite, božanske i to ih zbuni.
"Kako?", pitale su se ubice, zavidljivci, lopovi. Očarani, tiskali su se u Čarobnjakove oči, svoje trljali stisnutim pesnicama, ne verujući. A opet, i opet, bili su divni u njegovim očima.
Počeše da ga slave poput Boga. Klicahu mu javno, tajno ga mrzeše, jer su u sliku u njegovim očima verovali samo dok su bili tu. Jedan naspram drugog, ubica i zavidljivac u očima onog drugog videše tek ubicu i zavidljivca. Ostaše pognuti i obojica opet pobegoše u Čarobnjakove oči u kojima su i dalje bili divni, ali su znali da je to laž. Zlo u njima je raslo, zavidljivac požele, a ubica čarobnjaku izvadi oba oka. Lopov ih ukrade, a kad kroz njih pogleda, vide samo tamu.
Slep, Čarobnjak je još jače vikao: "O, kako je svet lep!"
Iz njegove dve opustošene očne duplje niče po jedan cvet, a očajnici ga uzeše za ruke, raspeše ga na krst i isekoše mu jezik da više ne zbori. On otvori svoje krvave dlanove i na njih stade ceo svet, divan, božanski. Gavran sa njegovog levog ramena, i sova sa desnog, klicahu gomili:
- Zalud, zalud sve to, nesrećnici!
A, ovo je,ustvari, priča o maloj devojčici, oborenog pogleda, uplašeoj, samoj. Šćućurena ispod krsta na kome je izdisao raspeti Čarobnjak, drhtala je, šaputala:
- Lepota nema smisla...Lepota ubija... Lepoti se ne može naučiti... Lepota postaje zlo u očima onoga koji je nema...
Poslednji put obuhvatila je pogledom razularenu rulju zavidljivaca, lopova i ubica, videvši ih kao anđele, a onda je pustila da joj sova i gavran izvade oba oka i odnesu ih daleko, daleko...
Umireni, ubica i zavidljivac ponovo pogledaše jedan drugome u oči i odahnuše, spokojni.

Posvećeno mom Čarobnjaku,
Todora Škoro

петак, 7. август 2009.

KRUG. I ČOVEK U NJEMU


Napuniše mi se oči suncem. Željne, nesvikle, primiše ga svog odjedared da zabole do dna očnih duplji, do dna duše. Tren ili dva izgubih unepovrat, zaslepljen, neoprezan, a onda mi se ono ponovo, toplo i nasmejano ugnjezdi u oba oka.Zatreperi radosno, kao i moje srce što smo se opet sreli.
Poletne su bile i moje noge što koračaju, opet, tonući u mekotu trave koja se povijala cvileći, a opet uspravljajući se, kad minem.Široki listovi živovlake prostirali su se preda mnom kao kad se latice bacaju pred voljenog vladara dok prolazi.
"Bokvice ima samo tamo gde ljudska noga gazi", iskrsnu mi misao, davno zaboravljena.
"Ima ljudi", mislim. "Ima. Ja, čovek,gazim..."
Niotkuda, bez daška vetra, volšebno dolete miris tamjana. I bosiljka.
"Da, Sveti Đorđe je danas", lecnuh se. Zaštitnik ratnika.
Ratove osuđujemo, a ratnike slavimo stolećima. Ne želeći da mislimo o čemerima rata kad ratnike uzdižemo, valjda. Ni o ratnicima koji se pretvore u nešto gore, zlom rata nošeni.
"A ja? Šta sam bio ja, a u kakvu zver je mene taj prokleti rat pretvorio?!" zavapih sebi i nebu. I Bogu što me nije sačuvao da tu zversko-ljudsku granicu ne prekoračim.
Sunce lagano izgubi sjaj. Umesto živovlaka, ispod stopala mojih prostre se kamenje. Miris bosiljka i tamjana zameni memla.
Šetnja zatvorskim krugom bila je završena.
Vraćao sam se, pognut, u ćeliju.

Todora Škoro

четвртак, 6. август 2009.

NA KRAJU HODNIKA



Kao da klizi u neko beskrajno ždrelo, promicala je belim. a mračnim hodnikom, mimoilazeći se sa prugastim prilikama, zgrčenim na klupama, ili naslonjenim niza zid. Nije smela da ih pogleda u oči. Možda ih prugaste prilike nisu ni imale.
"Hoće li joj biti drago?!, pitala se, pazeći da joj topla pita s jabukama zamotana u foliju, ne sklizne iz ruku. Za razliku od većine ljudi koji bi tvrdili da mrze bolnice, Iva je znala da ih se boji. U ovu, doveo je noćašnji san. I vapaj u njemu njene davnašnje prijateljice.
"Dođi...", molila je, hodajući nekako unazad, smanjujući se. Znoj i suze koji su je otrgli od tog sna zbuniše Ivu. Jadranku nije videla godinama. Čak na nju nije ni pomislila isto toliko, iskreno i s malo krivice je priznala sebi. Otkud onda toliki bol, pitala se. Nije znala, ali je znala da vapaju iz sna mora da se odazove.
Nekako nezainteresovan, otupeo, Jadrankin muž joj je telefonom objasnio da je Jadranka već dugo u bolnici. Dok je slagala pitu, ređajući isceđene, narendane jabuke po njoj, zapahnuta mirisom cimeta koji, za razliku od Jadranke, ona nikako nije volela, prebrojavala je Iva godine njihovog neviđanja. To što život curi svojim tempom i nosi kud i ne želimo, nije htela da joj bude izgovor.
"Promenićemo to!", bila je odlučna. Kao nekad, ponovo će njih dve da uobičaje duge šetnje u tišini Kalemegdanom u nedeljna predvečerja. Ni sa kim se nije tako razumela ćuteći, kao sa njom.
"Zašto smo ih prekinule?", pitala se, dok su kraj nje i dalje promicale zgrčene prugaste prilke, a odjek njihovih papuča po uglačanom podu joj u glavi odzvanjao kao sat.
"Opet, opet ćemo tako", ponavljala je u sebi, iznenađena što je dugački beli hodnik koji ju je nosio iscurio i što više nije osećala toplinu pite na svom dlanu.
Tri para zgaslih očiju, raspoređena na tri kreveta dočekala su je kad je kročila u sobu. I jedan ogoljeni metalni krevet, sa dušekom umrljanim krvlju i praznim metalnim držačem za listu u pročelju.
- Jutros - rekoše jedne oči zgasle, ravnodušne. - Nije se mučila.
Jadrankine zasuziše. Toliko da je promašila klimavi bolnički stočić spuštajući na njega smotuljak, pa se pita rasula po podu.
Miris cimeta i tuga zapahnuše je svu.Izađe, pognuta, žurno, u ždrelo mračnog hodnika koje će da je ispljune nazad. U nešto.

Todora Škoro

среда, 5. август 2009.

ROBINJA REČI



Robinja reči
Tumaram unižena
Gradeći mostove davno ozidane
Sve kamen po kamen

I poraza svesna
U nemoći reči
Robinja njihova trajem
I tragam
I dajem
I glavom kroza zid
A zid visok Cvili Ruši se
Sve kamen po kamen
A negda stamen

Robinja reči odustajem
Susrevši tek
Dete nemo
Što porazi me Osmehom.

Todora Škoro

уторак, 4. август 2009.

MOLITVA - Mika Antić



Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta od jutros ja se plašim za tebe,
Izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
Za tebe, podeljenu, kao plakat,
Ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera
Po kojoj znaš ko te boli
I koliko su svi drugi pred tobom bili goli?
Ona mera po kojoj znaš ko te otima, a ko plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
Onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
I najkrvavijeg saća?

Miroslav Antić

Meni najdraža pesma. Večna, kao i ljubav.Neki ljudi nekim drugim ljudima nikad ne odu, ostanu večni. Mika je to ostao mnogima. Prkosan, u oblaku dima, večiti dečak koji samo zna da voli,ne može nikad ni da ostari, kamoli da umre. I kad fotografije ovako neumitno požute, on na njima ostaje mlad. Zanavek.

недеља, 2. август 2009.

ČAURA OD SNA


Strahom od zla se branim
Sklupčan u čauri od sna
Trpim i bezglasno se molim
Da kosmos mi samo spokoj da
Jer surovosti se bojim.

Treperim i drhtim od zla uplašen do boli
Gledam one što posrću,padaju, ustaju
I opet se dobru nadaju
Zadivljen ili zgrožen
Kako to čovek muku svoju voli

Sam u svom bezbednom snu
Lebdim visinama oholim ili svetim
S kojih ne vidim kako sam na dnu
Jer nikad, uplašern, ne naučih živeti.

Todora Škoro

субота, 1. август 2009.

ZLO SEME



Baba-Rosa je već tačno stoosamdesetpet godina hodila rajskim vrtom, pod ruku sa svojom prvom snajom Vidom, a njene reči mi i sad, kao i celog veka što su, odzvanjaju u ušima:
- To je zlo seme, sinko. Nikad se naša krv, ni kad Bog ponovo siđe, neće od tog zla očistiti, kažem ti!
Nije baba-Rosa bila namćor, pa ipak je tako o svojoj drugoj snaji besedila kad joj se prva, Bog da je prosti, preselila na onaj svet. Njen sin, a moj čukun-deda , ili navr-deda, šta već, mlad udovac, uskoro dovede u kuću drugu ženu, a s njom i prokletstvo koje nas, i dan-danji prati.
"Zmijarnici su to!", ostade nadimak, beleg celoj našoj familiji do danas, samo zato što je Jaukija, nova snaha, za sve što joj ne odgovara - a ništa joj potaman bilo nije - govorila:
- Zmijarnik, pa to ti je!
Baba-Rosa se krstila i sve češće obilazila grob snaje Vide, kao da je mogla da je podigne. A nije mogla, znala je to. Nije ni protiv zlog semena nove snaje Jaukije mogla ništa, a semena i - nije bilo! Jalovica ostade Jaukija, ali je uspela da poseje zlo seme da se do danas moja loza od njega ne istrebi. Kako, đavo zna, ona je s njim šurovala.
Prokletstvo donela, posejala, pa se sad u lozi Jaukovića ( i prezime nam je nametnula!) buduća snaja mrzi unapred, za svaki slučaj. Deci, kad se rode, radujemo se samo ako su ženska. A ako popišano lice babice izviri između nogu porodilje, pokunje se svi, znaju da će za dvadesetak godina zmijarnik da se uveća novim zllim semenom od koga se nikad iščistiti nećemo.
"Snaho, donesi-der vode!", zapovedao bi svekar.
"Evo, evo, tajo"- hitala bi ona.
A on, podboden svojom zmijom, mislio i mrmljao:
"Otrova bi ti meni dala, a ne vode!"
Takvi su se razgovori pokoljenjima vodili u našoj lozi, još od pokojne baba-Rose.
Setio sam se opet baba-Vide i svih pokojnih baba, jer mi se sledeće nedelje ženi sin. Veselje organizuju u najelitnijem restoranu u gradu. Daleko miljama od seoskog groblja gde počivaju baba-Rosa, baba-Vida i sve potonje baba-jaukije za koje moj sin, školovan u Parizu, a i njegova izabranica - jer smo se dobro pazili moja supruga i ja - nisu ni čuli. A i da jesu, slatko bi se, mladi, nasmejali priči o zlom semenu, Jaukovićima, zmijarnicima...
Odahnuo sam, s mirom prvi put posle stoosamdesetpet godina očekujući novu snahu u našoj familiji.
"Gotovo je najzad i to!", pomislih spokojan.
Đavo koji ne spava, dočeka me tad zašištavši iz spavaće sobe:
- Ona njegova zmija zaboravila na moj rođendan, zamisli!
Zgranut, videh je, to moje do juče jagnje, kako ispuza, zla, naopaka, ugrožena, šišteći u odbrani svog voljenog sina kome nijedna, od svih postojećih, ne bi bila dovoljno dobra zmija za njenog ljubimca. Zažalih što ne znam nemušti jezik, pa da je ućutkam. Ili što, po legendi, kućnu zmiju ne smeš ubiti.
Da više istrebim zlo seme i vekovni zmijarnik koji se množi. Umesto toga odgovorih:
- Prava Jaukovićka, šta ćeš. Idemo dalje.

Todora Škoro